Vejsil Saračević - Veso (nast jed, nast mot); instruktor na DC-10; PREMINUO 21. juna 2007. Moj nastavnik u Novom Travniku 1963. Jedan od malog broja najiskrenijih prijatelja. Veče prije smrti, nazvao sam ga na mobilni iz Londona. Rekao mi je: "Dejane, ja umirem". Ujutro je bio mrtav.

slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , tekst, slika , slika , slika , slika , slika , slika, slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika , slika

Povratak na In-memoriam-e

21. JUNI 2007: VEJSIL VESO SARAČEVIĆ

U četvrtak 21. juna 2007. u 4 ujutro umro je Veso Saračević. Istinska legenda Aerokluba Sarajevo, koji je tokom 50 godina stotinama pilota ulio ljubav prema visinama, naučio ih kako da u toj ljubavi bezbjedno uživaju i kako da je prenose slijedećim generacijama.

Veso je rođen 1940. godine. U Aeroklub Sarajevo se učlanio 1955. godine, a jedriličarsku obuku završio 1957. Zvanje nastavnika jedriličarstva je stekao poslije završene škole u Vršcu. Nosilac je zlatne jedriličarske značke. U JAT je otišao 1968 ili 1969. gdje je penzionisan kao instruktor na DC-10.

Sahrana će se obaviti na groblju u Novim Banovcima kod Zemuna u subotu, 23. juna u 17 časova. Neka mu je slava i vječni pokoj i mir.

Razgovarao sam sa Vesom prekjuče, u utorak predveče. Bio je jako slab i kazao mi je: "Dejane, nemam snage da govorim, ja umirem, Omar će ti sve kazati".

(molim vas da dopunite podatke, što više i što brže. Dejan, 21. juni 13.11)

Obavijesti o Vesinoj smrti su ispod emailova koje sam dobio:

 

From: "B.Ilic" To: <dejan@stojnic.co.uk> Subject: Na vijest o Vesi Date: Sun, 24 Jun 2007 18:11:23 +1000   Pročitavši tu nemoguću vijest ostao sam prikovan za monitor. Veso nam je bio kućni prijatelj, tokom njegovih redovnih posjeta na ovom kontinentu smo ga doživljavali kao dio familije. Mnogo je sjećanja na Vesu - od mog prvog informativnog leta (sa njim u Ždralu, 1967), pa leta sa Kurirom kada me je "tajno" prebacio iz Vršca do Sarajeva (da bih uštedio dan dopusta iz ŠROA), onih bezbrojnih susreta na "livadi" u Butmiru, te onih nama najdražih susreta kada bi "poslom" dolazio do Sidneja i kada bi se priča razvezala do rano ujutro pri čemu nam je Veso unosio radost i dio onog našeg podneblja. Ostali smo u stalnoj telefonskoj vezi (dok su veze radile) i tokom onih nemilih 90-tih, i ta veza se iznenada opet uspostavila prije nekih mjesec dana kada sam ga uspio dobiti pred sam odlazak u bolnicu (bio je u pitanju samo neki rutinski pregled, kako reče). Taj razgovor je bio velika radost za obojicu, razmjena stotinu novina, uputio me je na ovaj 'sajt', pravili smo planove za susret slijedeće godine kada dođem - i onda ova vijest. Ne kaze se uzalud: čovjek sniva a neko viši određuje.   Nama (Desi, Dragani i meni) će Veso ostati u sjećanju kao na onoj slici iz '83 - suviše životan za tako rani odlazak, suviše drag da bi ga mogli zaboraviti.   Bole Ilić sa familijom

 

From: "Milena Pejic" To: "'Dejan Stojnic'" <dejan@stojnic.co.uk> Date: Fri, 22 Jun 2007 22:46:53 -0600   Ovom prilikom, izjavljujem saučešće svima koji su voljeli, cijenili i poznavali Vejsila Saračevića i koji su pogođeni i rastuženi njegovom smrću, a prvenstveno njegovoj porodici, tebi, njegovom prijatelju i drugim dobrim ljudima! I moje je srce na vašoj strani! Pozdrav, Milena Pejic.

 

Date: Sat, 23 Jun 2007 16:24:59 +0200 From: "Jasminka Sabic" To: "Dejan Stojnic" <dejan@stojnic.co.uk> Subject: Re: Tuzna vijest   Tek što sam otvorila sajt dodirnula me tuga.... "kako ide mala" - činilo mi se da ponovo čujem glas nastavnika Saračevića. Bio je onaj tip letačkog veterana koga početnici gledaju sa strahopoštovanjem i vjeruju kako nas "malu raju", za koju je te 74/75 bio zadužen Spasa, ne uzima baš za ozbiljno. Činilo mi se tek ponekad da nas, onako ispod oka prati u savladavanju letačkih umijeća, ali nisam bas bila sigurna... I od tada me tako zvao... šta se krilo ispod prividno površne nonšalantne nezainteresiranosti za učenike drugih nastavnika, saznala sam nekoliko godina kasnije, na republičkom takmičenju u Banjoj Luci. Zbog kiše i nevremena jedva sam se dovukla do aerodroma i nekako uspjela neoštećena sletjeti izmedju vojnih rovova za vježbu, na samom rubu tenkodroma ispred piste. Dok sam ja očekivala da mi taj strogi nastavnik čestita na uspjesnom slijetanju i spašenoj jedrilici, on me ispred aerodromske zgrade dočekao rijecima; "presjekla si me mala, pomislio sam da ćemo te danas izgubiti" - nije me čak ni upitao šta je sa jedrilicom... I tog časa sam saznala ko je i kakav je Vejsil Saračević. Neka živi u našim sjećanjima Jaca

 

From: "neno hrisafovic"> To: "Dejan Stojnic" <dejan@stojnic.co.uk> Subject: Re: Veso Date: Sat, 23 Jun 2007 16:45:38 +0200   Još jedna tužna, pretužna vest. Vejsila-Vese Saračevića, jednog od stare butmirske garde , više nema. Sećam ga se još od daleke 1948 godine kada je grupa "Mojmilo" (položili smo "A" ispit na gumi, na Mojmilu: Boro Lasica, Joco Stupar, Begić, ja, Kranjc, Cure i...) letela na "B" kursu u tada novootvorenom Republičkom Vazduhoplovnom jedriličarskom centru u Butmiru. Jedan dečkić koji je stanovao negde u blizini, muvao se oko starta, postavljao razna pitanja, hteo da učestvuje.... Dve godine kasnije, bio je učenik, postao dobar jedriličar, nanizao diplome i, u želji da izvuče 5 sati za Srebno "C" i pokušavajući da jedri na večernjoj termici Igmana, uspeo da sleti sa "Triglavom" na šumu! Bilo je teško skinuti jedricu sa drveća, ali, koliko se sešam, oštećenja su bila veoma mala. Sretali smo se redovno sledećih godina, svaki put kada sam, tada student u Beogradu, dolazio kući u Sarajevo i naravno, išao da letim na Butmir. 1964, kada je "Cirus 62" završio ispitivanja u VOC-u, uspeo sam da VSJ odobri da jedrilica bude upotrebljena za dva eksperimentalna jedrilicarska kursa: na prvom, u Logoru VS BiH u Livanjskom polju (40 dana) i na drugom kasnije, negde u Sloveniji. Veso i ja smo imali naše grupe na "Cirus"-u, a Ajdič i Mensur, na dvosedu "Letov 22". Ja sam u januaru 1965, posle isteklih 3 godine asistenture na Mašinskom fakultetu u Beogradu, otišao za Francusku. 1978, kada sam leteo avionom JAT-a u Dubrovnik, na godišnji kongres IAF (International Astronautical Féderation), kapetan Caravelle je bio Vejsil Saračević. Proveo sam ceo let sa njim u kokpitu i u letu, kada smo bili u području kontrole Sarajevo, javio nam se dezurni kontrolor - Dedo! Kako mi se u tom trenutku svet učinio mali! 2004, u povratku iz Igala sa suprugom, svratili smo na par dana u Beograd i ja sam iskoristio tu priliku da pozovem "preko veze" jarane i jaranice iz dva beogradska aerokluba u restoran nekadanjeg Aeroserkla, u zgradi VSJ u Uzun Mirkovoj ulici.Tu sam poslednji put video Vesu i jedva sam ga poznao: bio dosta izmenjen i nosio je dugu bradu kao neki pop. Rekao mi je da je u penziji, da je završio karijeru kao kapetan na DC-10 i da je imao problema sa srcem (bajpasi, ako se ne varam). Rekao mi je da stanuje negde u blizini Batajnice. Kada sam u Februaru 2005 ponovo pokupio "raju" na jednu večeru, pok. Dejan Gajić, koji je vodio spisak bivših pilota i jedriličara i koji se obavezao da pozove sve "bivše ovdašnje", nije uspeo da kontaktira Vejsila. Tako se više nikada nismo sreli. Ostao mi je u sjećanju kao dobar drug, dobar pilot i prije svega, čovek. Zato ga se sjećam sa velikim žaljenjem. Nenad Hrisafović

 

Date: Thu, 21 Jun 2007 04:42:01 -0700 (PDT) From: Branko Blagojevic To: "Dejan Stojnic" <dejan@djesi.ba> Subject: Re: Tuzna vijest Vazduhoplovni svijet je ostao bez još jednog letača iz plejade velikih! Takvih ima sve manje da su ih krasile vrline dobrog čovjeka i letača! Prije samo mjesec dana sam bio kod njega i potsjećao ga na Indiju gdje je i on nekad slijetao i prelijetao. Pričali smo o jedriličarstvu i on mi je i ukazao na ovaj sajt. Jednostavno, toliko toga nismo stigli da se sjetimo i kroz priču ponovo proživimo. Jedno mi je bilo vazda na pameti da mu se zahvalim što me podržao za odlazak na jedriličarsko prvenstvo u Zrenjanin ''77.  Podsjetio sam ga na tu njegovu rečenicu, kad smo se iz kluba poslije desetak godina pauze ponovo pojavili na jedriličarskom prvenstvu tadašnje nam države SFRJ. Slava mu i hvala!

OBAVIJESTI O VESINOJ SMRTI U SARAJEVSKIM DNEVNIM NOVINAMA

OBAVIJESTI O VESINOJ SMRTI U BEOGRADSKIM DNEVNIM NOVINAMA

Povratak na In-memoriam-e