Hej Stoja,

Oduševljen sam pismom i slikom Vesne Hoerr, pa me to motivisalo da i ja opišem moj  "povratak u visine". Želim da što više naše divne raje doživi tu "drugu mladost" i nakon što poleti još koji put, dobije onaj osmjeh pun ponosa, sreće, radosti, romantike i sjete koje samo plave visine mogu dati.

Ja sam taj osmjeh dobio tek nakon trećeg leta ovdje u Danskoj. Moram prvo reći da sam ja letenje u klubu zapustio negdje 1980-81. godine kada mi se porodica zaokružila na pet članova (dva sina, kćer, supruga i ja). Troje male djece, krasan posao u Preduzeću ZRAK, službena i privatna turistička putovanja, uređivanje stana, ganjanje placa na moru i vikendice na planini, nisu ostavljali vremena za klub. Letenje se svelo na redovne vojne vježbe u Zagrebu i Rajlovcu. Naravno da je i tu bilo i zeze i drugarstva, te raznih dogodovština i u zraku i na zemlji... A onda je sve to prekinuto. Moja djeca i supruga su na jedvite jade dobauljali do Danske, a ja sam skoro četiri godine preživljavao razne, do tada nepojmljive situacije i gluposti. Nakon svega sam se najzad priključio porodici i počeo od nule. Savjetnica za useljenike u komuni u koju su rasporedili moju porodicu i mene, mi je na prvom razgovoru rekla: "To, šta si ti bio i čime si se bavio tamo negdje u Bosni, ZABORAVI! Ti sada ovdje moraš tražiti svoj NOVI identitet i prihvatiti nova pravila, jezik i rad na poslovima gdje se NE TRAŽI neka stručna kvalifikacija".

E, ja sam za manje od dvije godine naučio (koliko toliko) danski, našao prvi posao u optičkoj bransi, kupio prvi stan u Kopenhagenu i nastavio kopati ka boljem... Nakon još dvije godine, dobio sam posao na Danskom Tehničkom Univerzitetu, Institut za mikro-elektroniku i optičke tehnologije, kupio još jedan stan ("gajba" za moje, tada već momke) i kupio vikendicu kod Sarajeva. Kroz još dvije godine uspio sam se uvaliti među njihove pilote i jedriličare, po sistemu "šta košta, neka košta" (oni ovdje glume "elitu").

Kad sam poletio, kako Vesna kaže "ponovo rasirio krila", iz mene je pokuljao potiskivani bijes: Eto "savjetnice za useljenike", ja sam se izborio za svoj STARI identitet, govorim (koliko toliko) tvoj danski jezik i radim na poslovima gdje se TRAŽI visoka stručna kvalifikacija. I povrh svega LETIM, vidi LETIM, a to si ne mogu priuštiti ni mnogi tvoji rođeni Danci. Nakon par dana, u drugom letu, oslobodio sam se preostalog bijesa nakupljenog zbog gomile kretena u bivšoj Yugi koji su meni i mojoj djeci pokvarili desetak najznačajnijih godina života, razvalili mi zemlju i zaslužili da ih ovako sa visine, prokunem najgorim kletvama.

A u trećem letu sam osjetio krila, vidio oblačiće, čuo šum vazduha, napravio par blagih zaokreta i razvukao veliki, zadovoljni osmjeh na licu koji mi se nije izbrisao čak ni kada sam to veče zaspao snom pravednika.

Prije par godina sam opet zapustio letenje, ali sada maštam da to, po treći put, započnem kad se vratim u Sarajevo. Nekoliko entuzijasta već leti na nekim njihovim letilicama, a možda se i meni posreći da ubijedim suprugu kako dio penzije treba trošiti i na jedan takav hobi. Sigurno ću i tada imati osmjeh na licu, možda sličan onome kada neki stari bradati barba, kapetan u penziji, zastane za trenutak pogleda pruženog u beskraj, a kroz misli mu prolete mnoge bure i oluje koje je pregrmio.

mvh Fadil

 

26. decembar 2012.