Vipera Ammodytes - Poskok

 

Napisao: Moris Abahari – Moške 2. marta 2013.

SPAS U POSLJEDNJI ČAS

Ruma – Savezna pilotska škola, mjesec juli, 1957. Smjena pitomaca, završen ciklus obuke za osnovnu obuku pilota Motornog letenja VII klase, dolazi VIII klasa. To je vrijeme prijema trajalo oko 10 do 15 dana i tada smo mi nastavnici letenja uzimali nekoliko dana odmora, da bi posjetili rodbinu ili odlazak na more.

Pukovnik Mihajlo Velimirović, koji je bio zadužen od KJRV (komande ratnog vazduhoplovstva) za nadzor civilne avijacije, pilotsko-jedriličarskih i padobranskih centara, sletio je sa vojnom Rodom na rumski aerodrom, ali sa tragom dima iza aviona.

Pregledom aviona iskusni aviomehaničar Škiljan Mirko je ustanovio da su se radi neosiguranih matica izduvne grane, odvojile izduvne cijevi. Kako je ta štabska Roda bila zrela po knjižici naleta za hiljadu časovni servis, avion je ostao u našoj školi čekajući nalog za daljnju upotrebu aviona. Komandant škole pukovnik Nešović Svetislav, invalid sa amputiranom nogom, koju je izgubio u završnim operacijama oslobođenja, leteći na Štormoviku IL-2 kojeg je pogodila mala granata PAT-a (protuavionskog topa) uspio sletiti bez noge na aerodrom Valpovo. Kao invalid pilot dobio je ovo radno mjesto. Bio je vrstan poznavalac tehnike letenja, ali još vrsniji tumač psihe pilota koja je veoma važna za sveobuhvatniji razvoj i obuku letača. Zvali smo ga Nešo.

Čika Nešo me pozvao u svoju kancelariju; premro sam od straha, jer kad on zove to je raport, neka kritika i slično.

“Dozvolite da se obratim komandante, zvali ste me”. “Je li imaš upisanu Rodu u dozvoli pilota?” “Imam” odgovorih u stavu mirno.

Komandant me upita: “Imaš li danas planirane neke letove”, “Ne nemam”, odgovorih, a komandant izvadi flašu dudovače uz riječi ovo su mi poslali iz SRZ (seljačke radne zadruge) Brile jer smo im mi poklonili onaj stari traktor tegljač, e pa da popijemo po jednu jer danas ne letiš.

Uz čašicu je tekao razgovor

- Ti si iz Sarajeva?

- Jesam

- Hoćeš li da posjetiš rodbinu

- Da planirao sam

- Vidim vidim,  reče čika Nešo i nastavi: Sutra obavi dva-tri probna leta sa Rodom, dopuni gorivo i polećeš za Rajlovac u Tehničko-remontni zavod. Ostaćeš u Sarajevu dok Roda ne bude gotova i onda je ponovo preleti za Rumu.

U glavi mi prostruja misao, pa ovo je divan poklon, ne može biti bolji.

Otišao sam i spremio sam se za prelet uz obavezno planiranje puta, ucrtavanje maršrute sa proračunom vremena, ucrtanim mestima za eventualno prinudno slijetanje u slučaju otkaza motora, izračunatim i upisanim kursevima leta i visinskim nivoima leta koji su morali biti viši 300 m od najviše kote. Znam da to u pukovima ili u transportno putničkoj avijaciji ne bi činili ovako detaljno, ali mi smo škola, a znam da će Aca Stefanović, pomoćnik komandanta za tehniku pilotiranja, još jedan invalid pilot bez noge, koji je oboren kao pilot lovac u JAK-u 3, doći da pregleda moj plan leta uz obavezno potpisivanje sa riječi ODOBRAVA, datum i paraf.

 

Slijed događaja

Izvršio sam prelet za Sarajevo, sletio u Rajlovac i predao Rodu na servis.

Rekli su sa će radovi biti gotovi za 4 do 5 dana. Odlično, pomislih, odoh na Butmir da vidim kako teku pripreme za jedriličarsko takmičenje. Odmah ujutro otrčao sam na obalu kraj muzeja Gavrila Principa ili kod Pricipovog mosta, gdje je bio Aeroklub Sarajevo, ugledavši trofejni kamion sa klupama Ford Kanada u koji uskočih sa Safetom Čauševićedm Ćasom, Zdenkom Maksimovićem, Stankom Tomaševićem, Zlatom, Nišavom i još drugim učenicima padobranske i jedriličarske škole. Otišao sam na najljepši sportski aerodrom Butmir. Tada je na aerodromu bio upravnik vazduhoplovnog Centra Belančić Milivoje. Uz pozdrave sa drugovima tu sam sreo Maksa Arbajtera, koji je iz Slovenije došao za pripremu centra za takmičenje, Zvonka Raina iz Zagreba, Vilija Kmoha i Žarka Manojlovića, vodeće aeromodelare, Boru Lasicu, te Šušnjare, Juditu i Miroslava.

Butmir je u raspodjeli aviona dobio dvije nove Trojke

 

koje je po projektu Borisa Cijana prioizvela Utva. Pogledah, jedna je bila sa motorom Valter Minor 60KS, a druga sa motorom Mikron sa 85KS.

Avioimehaničar Naprelac Džemal je vršio pripreme za letenje na tim avionima i ja sam video da je na motoru Micron je bio dvokomorni rasplinjač-karburator za letove u akrobacijama. Belančić me upita da li bi grupi pilota dao nekoliko duplih u školskim krugovima, na što sam pristao.

Letio sam sa već dobro pečenim jedriličarima koji su bili izvrsni letači, jer je poznato da jedriličari u svojoj tehnici letenja imaju veoma meke pokrete, što motornjaci nemaju.

Obavio sam nekoliko letova, a Milivoj mi reče: “Ajde napravi jedan lijevi i desni komplet (akrobacije) da vide kako je ovo dobar avion”. Priskoči  Stanko Tomašević i zamoli upravnika da leti sa mnom. Odobreno mu je. Uskočio je u lijevo sjedište, a ja u nastavničko desno. Nastupio je let koga je dobri Stanko stalno spominjao gde smo se god našli u društvu. Govoreći:

“Izvrtio me Moške i drekno “stegni dobro gurtne”, to učinih, a on okrenu na leđa Trojku i pođe na sletanje na aerodrom, umiro sam, bila me je prpa, ali negdje na visini 15 metara nad sletnom stazom doda gas i ode naviše na oko 100m i napravi borbeni zaokret koji je više ličio na imelman, oduzeo je gas i sa dubokom glisadom doveo nas na slovo T i sletišmo”.

Provodeći dane kratkog odmora uz obavezno odlaženje na Butmir, vrijeme je brzo prolazilo.

Posjetio sam Republički Vazduhoplovni savez na Obali u zgradi sindikata. Ćaskali smo, sa Čika Rakom (Radoslav Konstantinović), računovođom, Ljutikom Muhamedom referentom za modelarstvo, Biberčić Mladenom padobranskim instruktorom, Minić Jakšom. Zazvonio je telefon:

Generel Radojević Sveto je hitno tražio mene. Uzeh slušalicu i čuh slijedeće: Roda je gotova, ali ne letiš za Rumu, nego nad Tjentište, neka s tobom pođe iskusan padobnranac, jer treba spasiti život jednom omladincu iz Dubrovnika koga je ugrizla zmija i već je u komatoznom stanju, ponesite protuzmjiski serum koji treba pod svaku cijenu dostaviti u omladinsku radnu brigadu. Šaljem starijeg vodnika Lihića sa kampanjolom po tebe da obaviš taj let, jer u jedinici eskadrili Save Lopičića nema niko upisanu Rodu u knjižicu letenja. Odgovorih “Razumijem druže generale”.

Otrčao sam u apoteku Radnik i preko reda zatražio serum, protuzmiski otrov. Uskočih u kampanjolu i što je moglo brže vozio me Liha prema aerodromu Railovac. Negdje kod stare fabrike sapuna Astra, ispred nas proleti policiski motor motor Puh, podigavši tablicu STOP.

Poznah ga, bio je to saobraćajac Isailović Pero, a ja doviknuh radi se o životu, krči nam put, tako dobismo čistača puta.

Proletismo kroz kapiju pored stražara i pravo na stajanku pred veliki hangar.

Ugledah Rodu čija se elisa obrtala, a aviomehaničar Niko Kozić, koga smo zvali Alkar, jer je rodom iz Sinja, a general Vuletić ga stalno vodio na Sinjsku alku, sjedio je u kabini i obavljao obavezno zagrijavanje motora na 40 st. C^o i turirajući motor Argus da se uvjeri u ispravnost obavljenog servisa. Pritračali su aviosinoptičari Kapetanović i Savo Ikić sa sinoptičkom kartom da me obavjeste o meteo elementima na predstojećoj maršruti. Zabrinuh se, jer je nad Sutjeskom oblačno, oblaci nimbo stratusi, visina 900 do 1100 m nad morem. Obavih namještanje baričkog pritiska na visinomjeru, pogledah upisan korektiv na kompasu, koji je bio radio kompas sa okvirnom antenom (u to vrijeme “moderan” sistem navigacije, ali nije radio, jer linija aku-napajanja nije bila montirana).

Polijećem sa stajanke ne izlazeći na travnatu poletno sletnu stazu, jer svaki minut je kritičan za omladica Dubrovčanina.

Sletih opet na stajanku na butmirski aerodrome, a Hazim Selimić sa leđnim padobranom uskoči u Rodu i dobaci meni sjedeći padobran govoreći ”Uzmi, zlu ne trebalo”. Sjedoh na padobran vezujući gurtne i vidjeh da sam dobio mnogo bolje vidno polje. U tom momentu sam pomislio – vidi, vidi, ja mali pilot, visok 170 cm, težak 62 kg, u velikom sjedištu Rode izgledao sam kao tenis loptica na fudbalskom stadionu. Pomislih “izgleda da su konstruirajući Storha uzimali mjere Feldmaršala Geringa”. Butmir je bio pun učenika, izletnika i aerodromskog osoblja. Mahnuli su nam i Hazim i ja poskočišmo sa Štorhom kao konj koji preskače prepone. Dolinom Željeznice penjemo prema planini Treskavici, ugledasmo Dokin toranj, ali i sumaglicu na putu ka Volujaku, planini nad Tjentištem.

Dogovor je morao biti brzo donešen, jer za nepunih 20 minuta mi bi trebali biti na odredišnoj tački.

Hazim kaže: “Ako bude vidljivost iole dobra i bez jačeg vjetra, navedi me nad logor brigadira, ja ću skočiti sa serumom”. Potvrdih podizanjem palca kao odobravanje. Ali svaki novi minut pokazivao je da su vrhovi planina vidljivi, ali ne i doline. Oblaci su ih skrivali. Evo na narednoj slici je ta dolina spomen kompleksa Tjentište, sada viđena na Google earth.

Ova polja nisu postojala, jer je baš te godine omladina krčila šikare i uređivala prostor za predstojeću proslavu otkrivanja spomenika.

Mi to nismo vidjeli nego samo vrhove bočnih planina.

Ponovno donosimo odluku, da na karti vidimo planine, ali ne i dolinu. Hazim nevoljko reče “navedi me između planina, pa ću iskočiti, a kad probijem oblačni sloj, valjda će me vidjeti”.

U glavi mi je kuhalo jer sam došao u stanje neodlučnosti, a pomisao da se jednostavno vratimo, iako mi je dolazila u misao, odmah sam je odbacivao. Rekoh to i Hazimu, a on se podiže iz sjedišta Rode, uhvati se rukama za kosnik u kabini i reče:

“Kako se vratiti? Nebi nam cijelog života bilo mjesta među ljudima”.

“Imaš pravo” – odgovorih i donesosmo odluku. Nema skakanja, nema izbacivanja seruma sa malim padobrančićem, ko zna kud će vjetar odnjeti.Veži se Hazime, sa južnog pravca ima rupa u oblacima, kanjon Sutjeske je uzak, ali nije nemoguć za proletanje. Složismo se i avantura je počela.

 

 

Idemo na sletanje!!!

U istom momentu u podsvijesti mi dođe na um Džilek – Jelak Mihajlo koji je bio moj nastavnik letenja. Zašto se zove Džilek? Pobjegao je sa Meseršmitom 109 Gustav iz Zadra u Bari i predao se saveznicima, pa nakon provjere letio je sa našim pilotima Leom Koršcem iz Sarajeva, Franjom Kluzom, sa kojim sam prije odlaska u Italiju bio u Ribniku u V korpusu NOV genarala Slavka Rodića i njegovog zamjenika Velje Stojnića (to je stric Dejana Stojnića). Oni su do kraja rata letili za RAF u partizanskoj eskadrili sa Visa. Franjo je oboren nad Jadranom, a posthumno proglašen Narodnim herojem. Kako je Jelak postao Džilek? Ustvari, kad je predao svoja dokumenta engleskom oficiru bezbjednosti, bio je nakoliko dana u pritvoru, pa kad su ga prozivali na ispitivanje, engleski stražar prozivao ga čitajući njegovo ime Jelak Mihajlo izgovarajući Džilek Mikael, pa smo ga i mi zvali Džilek.Sjetio sam se Džileka tog momenta i poželio da mi njegov prikaz sletanja Rode na kratak teren sada uspije. Ustvari kad me je laširao na Rodi, da bi je upisao kao novi tip u svoju dozvolu letenja, pitao sam ga: “Kako je ona Njemica Ana Raich mogla sletiti pred Hitlerovu tribinu na manje od 100 m?”. Džilek mi je to demonstrirao upotrebivši pun otvor predkrilaca (fletnera) i zakrilca dovodeći Rodu sa nominalne brzine cca 140 do160 km/h na skoro minimalnu brzinu oko 65 km/h, ali uz dobro povećan broj obrtaja motora, kako je rekao “objesi Rodu za motor”. U glavi sam ponovio taj postupak i uz povik “Hazime, sa srećom, slećemo” i opisana procedura je ponovljena i na slici je prikazan otvor kroz koji smo se provukli do logora omladinskih radnih brigada. Sve se odvijalo brzo uz poznati grč na licu koji se osjeća u ovakvim situacijama. Uradih sve kako me je Džilek naučio i za par minuta Rodine noge dotakoše igralište i uz blago kočenje stadosmo. Ja se presavih preko palice uz bol u stomaku, kao da ću povraćati, ali sreća da je uspjelo ovo sletanje brzo me prestade. Hazim raskopča gurtne padobrna, iskoči i dade bolničaru serum. Kupirao sam (ugasio) motor i izašao da vidim da li će naš let uroditi plodom.

Brigadirke su nam donjele šumskih jagoda Uz priču nakon nepun sat čuli smo vrisku: Probudio se, probudio se! Posjetili smo mladog Dubrovčanina kome je jedan brigadir govorio ko smo i da smo mu donjeli serum. Iz njegovih očiju osjećali smo duboku zahvalnost, a Hazim i ja ponos koji je dostojan ljudskom činu.

Javili smo telefonom šta se desilo, dobili smo odgovor da čekamo, poslaće ekipu kamionom da razmontiraju avion i prebace u Sarajevo.

Bilo je negdje oko 16 h. Zaduvao je malo jači vjetar sa juga u rep aviona. Pogledašmo se i za čas okrenušmo Rodin stabilizator za 180 stepeni, upalismo Rodu i uz pritisak kočnica umjesto podmetača, ponovismo procedure, ali sada za uzletanje. Opet za čudo uspjelo nam je.

Nakon preskakanja strmih obronaka prema Foči, motor Argus je uz naše vriskanje od radosti dobio je zaslužan predah, svodeći ga na normalne brojeve obrtaja, a zvuk brektanja od forsaža postade kao žubor smirenog planinskog potoka. Ugledavši već poznati nam orijentir, planinu Treskavicu, znali smo da smo na domak pitome ledine na Butmiru. Uz malo dovikivanja i osmatranja, gledajući stada ovaca oko Kalinovika i stočarskih katuna oko sela Turovi na obroncima Bjelašnice, počelo je osmatranje rejona aerodroma Butmir.

Dvije jedrilice Vaja i Jastreb jedrile su na usponom strujanju ispod planine Igman, a nekoliko padobranaca skupljali su kupole tovareći ih na leđa, krećući se prema hangaru. Tog momenta vidjeli smo da je na slijetanju ŠČE-2, ruska motorizovana transportno desantna jedrilica iz II svjetskog rata, sa 2 motora sa Polikarca M 11 D, koja je bila idealna za početničku obuku padobranaca, jer je sa 8 padobranaca letila 110 km/h, a prilikom iskakanja 90, tako da početnici nisu dobijali one britke šamare od gurtni.

Iza tog aviona dodirnusmo pistu i zarulašmo ka stajanci.

Proslavili smo naš let uz pečenu janjetinu, mladi luk, somune a bogami i sa bosnien brendom ŠLJIVOM.

Trebao sam Rodu preletiti u Rajlovac, ali je uskoro došao stariji vodnik Liha i rekao da ankerujemo Rodu na Butmiru do daljnjeg. Roda je ostala još 2 dana i došla je naredba KJRV (Komande jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva) da se avion dodijeli Vazduhoplovnom Savezu BiH, centru Butmir.

Nakon nepuni mjesec dana po povratku u Rumu. od pukovnika Velimirovića saznao sam slijedeće:

General Sveto Radojević izvijestio je u komandi u Zemunu nadležne o našem letu u cilju spašavanja omladinca iz Dubrovnika. Komanda vazduhoplovstva je baš u to vrijeme dobila štapski dvomotorni avion Avro Anson i Storh im nije više trebao. Komandant KJRV u to vrijeme je bio general pukovnik Zdenko Ulepić a njegovi pomoćnici general majori Enver Ćemalović, mostarac I Ilija Perižić trebinjac. Tada su u razgovoru

Sa komandantom Ulepićem odobrili da se ta Roda dodijeli Bosni i Hercegovini, sa obrazloženjem da smo u centru Jugoslavije, gdje se zimi ne može doći do Kupresa, Plužina u Crnoj gori, kanjona Rakitnice, Vlašića Grmeča itd.

I to je izvršeno, U Saveznoj upravi za civilno vazduhoplovstvo Roda je umjesto vojnih oznaka dobila YU – CMK. Piloti koji su je letili od milja je nazvaše YU – CMOK. (POLJUBAC).

Ustvari ova Roda je izvršila mnoge humane letove; izbacivala vreće hrane, lijekova, mnoge letove iznad 2599 m radi lječenja crnog – magarećeg – kašlja kod djece oko 5 godina. Pošto je bila miljenik butmirskih pilota i kad su svi njeni resursi iscrpljeni, dali smo je u Muzej revolucije u Sarajevu i vema često smo odilazili da je pomilujemo, sjednemo u njeno sjedište i prisutnma opričamo njenu – Rodinu¸priču.

NA ŽALOST ONA JE SADA U DEVASTIRANOM PROSTORU MUZEJA, OČERUPANA U TOKU POSLJEDNJE OPSADE Sarajeva 1992 -1005

Pa evo dragi čitaoče ovih mojih redova, ja sada imam 30300 dana starosti. Pa na ovoj posljednoj maršruti, koja ima samo poletanje, ali bez sletanja, stalno mislim na te dane, letenja nema sa dubokim godinama starosti, ali ima moja drhtava ruka koja u slobodno vrijeme sklapa leteći model Rode, ali kako? Ja nemam mogućnosti kao gospodin Mitja koji je bravuroznu maketu jedrilice inžinjera aeronautike Nenada Hrisafovića radio sa Kevlar tkanjem, epoxy smolama najmodernijom radio control opremom.

Moja Roda je pravljena od alu lima 0,4 mm, od krajeva Velalux prozora, pop nitnama, stirodurom. Imam glow plag za motor koga mi je poklonio  Tasić Slobodan Taske. Ostaje mi još nabavka 5-kanalnog prijemnika sa servo motorima i moj alu Štorh ća poletjeti kao nasljednik YU-CMK

Tako ću ga i obilježiti.