B r a c o

U rano proljeće, šezdesetprve godine u prizemnu dvosobnu kuću u ulici Zenička 11, Hrasno, uselili su se Blagojevići.

Mara, omanja pojaka žena, zategnute smeđe kose u punđu, jakih jagodica, oštrog pogleda sitnih plavih očiju, smrknuta izraza lica osim kad bi se razvuklo u širok, topao smijeh a tada bi se tresli "viškovi", i prednji, i zadnji.

Milena djevojčurak, visoka plava, dugokosa mršavica, više zatvorena nego otvorena a manje druželjubiva. Brane tek prohodao, mali dragi vragolan koji je stizao i tamo gdje ste mu se najmanje nadali. Milorad , sitan, crnomanjast čovjek, preplanulog, borama zbrčkanog lica, crnih očiju i kose začešljane unazad sa velikim i dubokim zaliscima. Pilot. Dolazio je i odlazio nisko kružeći avionom iznad kuće oduzimajući i dodajući gas u znak pozdrava. Sa posla se vraćao džipom, tiho i polako, da ne digne prašinu sa makadamske ulice. Znao je doći i pješice, veselim i laganim korakom kao da je tek izašao ili se sprema ući u neko mu rodno, narodno kolo. Kada su, i u rijetkim prilikama supružnici izlazili zajedno komšiluk je šaputao: "Mara bi ga mogla nositi u zubima".

Jedno kasno ljetno popodne projurio je džip dižući oblak prašine i kočeći, gumama drao kamenje. Komšijski prozori su se otvarali. Mara, pogrbljena i smrknuta, išla je dugim, uskim hodnikom prema dvorišnim vratima. Uz pomoć dvojice kolega, previjen u struku, iz džipa je izišao Milorad. Tu negdje na pola dvorišta začuo se stravičan krik: "Maro, Braco".

Iste večeri, putem talasa Radio-Sarajeva objavljena je vijest o velikoj vazduhoplovnoj nesreći na Sokocu. U toj nesreci poginuli su Ladislav Miletic-Braco , Đorđe Šavija-Cike , Dragić Pavlović i Emil Časar .

 

2  1  4

Jednog kasnog proljeća, na tada već poznatom sportskom aerodromu Butimir pojavi se "214" . Prokrivi se iznad Ilidže kad je prelazio na mali korak. Ispadoše točkovi i on sleti negdje dole, daleko, na početku piste. Veliki avion sa dva sedmocilindrična zvjezdasta motora fabrike "Pratt and Whitney". Resko je sjekao vazduh, svojim dvokrakim "Hamilton" elisama, promjenljivog koraka, dok ga je Stevo navodio na "njegovu" poziciju ispred Jakšine radionice i izmedju vatrogasnih garaža i hangara. Iz njega izadžoše čika Blagoja, major Milan Princip, kao posada i Ivo Malenica, mehaničar. Dobiše padobranci svoj avion, da ga ne dijele ni sa kim drugim, kao do tada.

Lijevom ili desnom motoru kao da nije odgovarala klima pa je pravio probleme. Dva puta sam vidio "214" kako se vraća sa jednim ugašenim motorom i elisom na jedrenju. Do njegove smrti niko nije odgonetnuo uzroke te mušičavosti.

Jednom prilikom, vratio se velikom brzinom sa oba upaljena motora. Izgledao je k'o kuće podvijena repa, kao da ga svi pakleni vrazi tjeraju. Uveče, na aerodromu "Sarajevo" vidim Dedu za stolom uz mezu i sa kao naprstak minijaturnom čašicom rakije. Pridružim mu se. Dedo mi ispriča kako je danas "214" izašao iz oblasti aerodromske kontole letenja. Zvao ga je ali nije dobio odgovor. Dedo je tada obavijestio Oblasnu kontrolu. Oni podigli MIG-a pa potjerali "214" kući na spavanje.

Nedugo zatim na I.F.R. obuku odoše i čika Blagoje, i Princip , i Ivo Malenica . Umjesto njih pojaviše se Ilija Ćup, nastavnik motornog letenja i probni pilot na "214", sin mu "mali" Ćup aviomehaničar i Pero Jurković-Malajac . Odmah je započela preobuka na "214". Ilija Ćup obučava Vesu Saračevića , Stanka Tomaševica , Dimu Vujovića ...

Za tačne datume ne mogu ni lijevu ni desnu da metnem u vatru (trebaju mi za sjeckanje luka), ali bih obje rizikovao za ovaj slijed dogadjaja. Naime, slika koju sam "pozajmio" sa web-stranica Aerokluba, kaze 1959. Naime, nije 1959. jer "214" je tada još bio u aktivnoj službi JRV-a. 60. ili 61. u Mostaru je jedan doživio katastrofu kada su mu se neke dizalice otkačile prilikom poletanja i sručile u rep.Više godina poslije toga su rasporedjeni u VSJ.

Preživi tu godinu "214" na svom mjestu ušuškan u pokrivače i lengerisan. U jesen iste godine odoše na I.F.R. obuku u Beograd Arsen Kukura , Branko Cmiljić , Stanko Tomašević-Čep i Vejsil Saračević .

Slijedeće godine osnovna padobranska obuka u Banjoj-Luci. "214" leti sa početnicima informativni let. Za komandama popularni Ćup i Čep . Slijeću na Zalužane. Nikad razjašnjeno, neko je izvukao a neko uvukao stajni trap. "214" se zaustavio. Padobranci izlaze iz aviona a jedan komentariše. "Kad smo ulazili ovaj avion je bio viši". Malo je falilo da ne dobije četveroručne batine.

Jedno rano poslije podne, nenajavljen niz padinu Igmana, kao nekad Douglas, sjuri se jedan dvomotorac, nevjerovatnom brzinom i pratećim visokim tonovima. Nad Šupkom Igmana započe zaokret, sastavi treći i četvrti, sleti, daleko, sakrivši se za živu ogradu platforme bivšeg saobraćajnog aerodroma. Doveze se odozdo "Cessna-310", arogantno, čigrasto i veselo. Parkiraše je na lijevu stajanku gledajući prema hangaru. U odboru za doček Ratko Milanović , Mido Huković , Džemo iz hrvatskog Autocentra i još neko. Odnekle izmiliše nepoznate face i nekoliko fotoreportera. Iza aviona izlazi Čika Blagoje , Princip , Ivo Malenica i visoki instruktor, gospodin Zagrepčanin. Rukovanja, čestitke, poljupci i slikanje.

Primakao se i ja, nako na odstojanju. Ivo Malenica ispušta kondenzat iz rezervoara, a Stanko Tomašević Čep , sa iskustvom dvomotorca, podvukao se pod krilo pa mu pomaže. Slušam komentare. Avion odlično opremljen, odleđuje vjetrobrane, odleđuje elise promjenjivog koraka, pneumatski odbacuje led sa napadnih ivica, leti pod svim meteo-uslovima i ima uvlačeći stajni trap.

Fasciniran uvlačećim stajnim trapom, onako sa strane, u pauzi njihovog razgovora upitam: "Čika Ratko , može li i ovaj da sleti sa uvučenim stajnim trapom?" Čep izleti ispod krila, usput udarivši u nešto glavom pa mu se pojavi krv niz čelo, obrvu i očni kapak, kao da je izletio iz grlića skupog šampanjca. Čika Blagoja se previo u stomaku kao da ga je uhvatio najjači napad čira i smije se. Ratko se trese od gromoglasnog smijeha. Džemo, onako krupan, nista ne razumije i bezizražajna lica, desnom rukom drži Stanka i ne da mu da me bije. Midi se smiju samo krajevi usana, po direktivi bivšeg preduzeća neutralan, za svaki slučaj ljevicom drži Stanka . Ja se zbunio a kroz glavu mi proleti misao: "E, opet si Željko na..bo.

 

M I L E N A

Vučem startna kolica sa standardno poluispuhanim gumama. Neko gura, ne vidim ko. Postavljamo zastavice, slovo T, platno za slijetanje jedrilica, tačku za otkačinjanje konopca. Ja primam konopac, a ovaj drugi vodi startne liste. Odlično.

Na startu dvije Weihe, Olimpija, Jastreb, čavka i Ždral. U Ždralu Veso daje provjere. Na startu čika Blagoje . Rukovodi. Iz pravca hangara ljulja se PO-2. Od haube ne vidim ko je pilot.

Dan vedar. Ni daška vjetra. Upržilo ljetno sunce. Weihe se pate nad pješčarom na "suharku". Popnu se do jedno 450 metara pa curnu. I Jastreb se gura medju njima. Kad Ždral podijeli provjere onda ćemo mi sa "najviše" iskustva dobiti Čavku.

Primam konopac pa idem polako ka startnim kolicima. U zoni Jastreb nisko vrti još jedan puni, desni zaokret. Blagoje gleda. Ja zastao, ni tamo ni vamo. Jastreb iz zone primakao treći zaokret uz ogradu aerodroma. Sastavio treći i četvrti, vrlo nisko i sa malom brzinom. Jedva leti, a vrijeme se rasteglo, sekunde k'o minuti.

Čika Blagoji vidim samo lijevi profil. Preplanulo, tamno izborano lice, a lijevo oko, crno, široko otvoreno, ne trepće.

Jastreb uđe u pravac. Obori nos. Svira brzinu. Odahnuh. Kočnice…nema kočnica. Pilot pokušava da ga prisili da sleti. Udarac o zemlju, skija otpade i odleti desno. Jastreb se zanese u lijevo, odskoči pa još jednom manje. Zaustavi se. Otvara se kabina i izlazi Milena . Prilazi Blagoji . Ne mogu da se sjetim prve riječi Blagojine rečenice. Rekao je: "Djevojko" ili "Curo ovako se gine!".

 

CESSNA-310

Godine 1977. ili 1978. krenem iz Beograda za Sarajevo redovnom JAT-ovom linijom. Negdje ismedju aerodromske javne garaže i zgrade pristaništa sretnem Džemila Čauševića i čika Blagoju . Poslije pozdravljanja pitanje: "Gdje ideš, Željko" ?, "U Sarajevo", odgovorih. Na to će čika Blagoje : "Hajde sa nama, prazni smo". Kažem "može" i uputimo se prema službenom "C" izlazu. Neobavezno čavrljamo prekidani Džemilovim dubokim, grohotnim smijehom.

Iza izlaza A-8, na južnoj strani A-platforme, u društvu povlaštenih VIP aviona čeka nas Cessna 310. Džemil radi pretpoletni pregled, otvara vrata, a čika Blagoje i ja pričamo o familijama. Džemil ulazi i sjeda na lijevo sjedište. Tu saznajem da pilot ili jedan od dvojice, mora biti u sjedištu prije ukrcavanja putnika da se avion ne bi preklatio na rep. Mene čika Blagoje propušta naprijed, a on zatvara i zabravljuje vrata. Ja se poguren ušunjam do prvog putničkog sjedišta i taman da sjednem, kako bih oslobodio čika Blagoji prolaz, on će:

"Džemile , evo ti pitomac, a meni reće "ajde tamo, na desno".

Shvatam. "Čika" Blagoja obučava Džemila za instruktora na Cessni-310. Sjedam na desno pilotsko sjedište, gledam raspored instrumenata, radio, stanicu. Uz Džemilovu pomoć podešavam pedale nožnih komandi i lociram gdje stoji mikrofon. Džemil čita check-listu (listu provjere prije startovanja motora), a meni komanduje da tražim dozvolu za startovanje motora. Tražim dozvolu od Tornja Surčin. Dobijam dozvolu za startovanje motora i voženje do piste 12. Vjerovatno nema saobraćaja pa je kontrolor objedinio obje dozvole. Džemil startuje motore, ja samo gledam, a on otpušta mehaničara koji izvlači podmetače. Mehaničar daje znak da je sve čisto i krenusmo. Džemil mi komanduje da držim pravac a on ponovo čita check-listu. Primam route clearance (odobrenje za let od Beograda do Sarajeva) i istovremeno dobijamo dozvolu za izlazak na pistu 12. Džemil proba motore. Dobijamo dozvolu za poletanje. Džemil kaže: "Izvoli", "pripazi pravac, nemirna je u zatrčavanju", pušta kočnice i dodaje snagu. Ja se borim sa pravcem, gledam Džemila krajičkom oka i pitam se da li me zeza ili je ova bitka uobičajena.

V1. Vr, V2. U zraku smo. Džemil uvlači točkove. Podešava korak elisa, snagu. Penjemo prema Obrenovcu, Valjevu pa ćemo prema VOR_u Sarajevo. Vrijeme lijepo, tiha i mirna noć, a avion lako leti. Izmedju Valjeva i Sarajeva dostigosmo visinu krstarenja, FL 110. Džemil "linuje" motore, a je ne znam šta mu je to pa me sramota. Od VOR-a Sarajevo idemo na snižavanje, radio-far KG (Kobilja Glava), proceduralni zaokret, KG, i instrumentalni prilaz za pistu 12. Ja u trenaži pa mi to sve ide dobro. "Instruktor" nema primjedbi.

U to vrijeme sam letio mnogo veći i teži avion. Sjećam se da je za njega u uputstvu pisalo da se sile na palici kreću izmedju 6 i 8 kg.

Dogovaram sa Džemilom da on skine gas kada to bude trebalo. Ja, kad sam mislio da treba, povućem palicu prema sebi, snagom i brzinom na koju sam navikao. Palica negdje propade, učini mi se u dubinu mog stomaka, a Cessna se prope nosom u nebo k'o čistokrvni vranac na zadnjim nogama. Džemil se prihvati komandi, malo lijevi, malo desni nagib, zalepršasmo, i on je spusti lagano i meko na pistu. Čika Blagoje sa putničkog sjedišta prozbori:

"Hoćete vas dvojica da me ubijete?"

Prilikom rulanja okrenem se nazad i pogledam. Na velikoj, bijeloj fotelji, sitna i preplanula a tako velika i nezaboravna Čika Blagojina figura.

 

K O V I T  U  H R A S N O M

Godina 1962. Butmir. Lijep početak subotnjeg septembarskog dana. Plavi autobus Aerokluba Sarajevo krenu u 8 sati. Amidža se kao i obično zaustavljao da "pokupi" sve one koji će toga dana jedriti, letiti na avionima ili skakati.

Butmirska trava još vlažna od jutarnje rose. Na jarbolu se lepršala plava zastava vazduhoplovnog saveza. Kobasica blago uzdignuta polako mijenja pravac. Otvaranje pokretnih vrata hangara nije bilo komplikovano, ali večernje zatvaranje tražilo je više vještine. Jedrilice i avioni složeni kao konzervirane sardine. Jedan po jedan našli su se u liniji sa lijeve i desne strane hangara. Nije bilo puno priče. Svako je znao šta mu je činiti jer većini nije bilo prvi put. Ivo Malenica  zagleda avione. Ručnom pumpom dopunjavamo gorivo. Neizbježna startna kolica odvezena su blizu mjesta poletanja. Blagi vjetar se pogiravao sa startnim listama. Padobranci su pripremali padobrane.

Mojih 12 godina nije bilo dovoljno da budem jedriličar. Strpljivo sam čekao i radio sve ono što sam u tim godinama mogao. Gurao jedrilice, prao autobus, dodavao Ivi Malenici šarafe, radio u Jakšinoj radionici, zagledao avione i satima provodio u kabinama gledajući instrumente i pomjeranjem nožnih komandi i palice, zamišljao kako letim.

Nije bilo termike. Jedriličari su više vremena proveli kod startnih kolica nego u jedrilicama. Nakon poslijepodnevnog prekida letenja (zbog sletanja Daglasa), čika Blagoje je izašao iz kancelarije. Pitao je mehaničara da li je Aero-3 spreman. Ivo Malenica potvrdi i uputi se prema avionu. Smješeći se čika Blagoje me upita: "Švrćo, da li bi letio?". Automatski sam klimnuo glavom. Gurtne padobrana nisu bile po mojoj mjeri, ali uz pomoc Selje i Mirčeta uspješno sam se vezao u zadnjem sjedištu. Srećom dobro sam vidio iz kabine. Ismet Šečić okrenu elisu i motor prihvati. Krenusmo prema startu. Nakon podužeg rulanja Aero odlijepi. Bio sam sretan.

Letili smo prema Hrasnom. Sarajevo prelijepo. Penjemo se. Zgrade i kuće sve manje, a onda dodjoše trenuci koje ću pamtiti cijeli život. Čika Blagoje se okrenu i reče: "Hoćes da probamo kovit?" Odgovor je naravno bio potvrdan. Često sam gledao odozdo kako motornjaci prave kovite i čuo stotinu puta sta se radi sa palicom i pedalama. Čika Blagoje oduze gas. Gledao sam palicu kako ide prema stomaku i puna noga u stranu. Aero se okrenu i obruši prema dole. Hrasno krenu prema nama. Ubrzanje sve veće, a onda izvlačenje uz dotada nikada doživljeni pritisak. Mislio sam da ću eksplodirati. Osjećao sam težinu na cijelom tijelu. Penjali smo se u nebo a Sarajevo je ostajalo dole. Gromoglasan gas a zatim se Aero umiri. Čika Blagoje se okrenu: "Hoćemo li opet". Hoćemo, ogovorih. Kako da kažem nećemo, pomislih! Ponovo oduzimanje gasa, palica na stomak, i puna noga u drugu stranu. Hrasno prema nama. Ubrzanje. Izvlačenje. Visina. Pa opet. Nakon nekoliko kovita krenusmo prema Butmiru.

Sletismo. Aero-3 se zaustavio u blizini hangara. Odvezah se i izađoh na krilo, a zatim na butmirsku travu. Imao sam osjećaj de se stomak uvukao u mene. Puno doživljaja za dvanaestogodišnjeg Fudu Dorića u jednom butmirskom danu.

Predveče kada smo spakovali jedrilice i avione, zatvorili velika vrata, svi se postrojiše ispred hangara, a pred strojem čika Blagoje . Kao i ranije, čekao sam negdje sa strane, blizu jarbola, prateći šta se govori i dešava. U to se čika Blagoje okrenu prema meni i reče: "Švrćo, stani u stroj, i ti si danas letio". Svi su se nasmijali, a ja brzo u stroj. Činilo mi se da sam tada počeo brže rasti. Veliki pedagog čika Blagoje , dobro je znao kako kod mladih razvijati ljubav prema letenju.