Dejane,

Opet si me rastužio sa viješću za odlazak Branka Boškovića. Bio sam mu nastavnik i pamtim ga kao vrlo vrijednog, tihog i disciplinovanog. Svima nam je bio drag i rado smo ga gledali u svome društvu. Ostao mi je u sjećanju jedan slučaj na jedriličarskom startu. Bio je lijep sunčani  dan sa puno jedriličara na startu ali pretežno mladih. Među njima bio je i Branko. Dao sam mu zadatak jedrenje u aerodomskoj zoni. Nije dugo ostao i propisno je iz zone krenuo u školski krug. Malo je kasno napravio treći i četvrti zaokret i sa Čavkom je sletio na kamenitu adu u sredinu  Željeznice.  Otišao sam sa momcima tamo, vidio da je Branko OK ali malo isprepadan. Pregledao sam jedrilicu i vidio da je sve OK. Prvo vanterensko sletanje momak je napravio kao stari vuk. Odnijeli smo i odgurali jedrilicu na start. Popričao sam sa Brankom o letu, analizirao situaciju u kojoj se je našao i koju grešku je napravio i onda na njegovo zaprepaštenje rekao mu da sjedne u jedrilicu i napravi novi let. Nije se protivio ali sam vidio da mu nije bilo baš  svejedno. Napravio je propisan let i bio je vrlo zadovoljan i sretan. Mišljenja sam i danas  da  bi  možda Branko poslije prvog leta prekinuo svoje dolaske na aerodrom i  sa letenjem, međutim kada sam mu dao da ponovi let iz ponosa nije želio da odustane i hrabro je sjeo u jedrilicu i uspješno napravio novi let.

Molim da njegovoj porodici preneseš moje iskreno saučešće.