(Zahvaljujući „Fordaljki“ i krilatici „fol Hakija Boro i Šukrija“ koja  je kružila klubom, mnogi su dobili ovlašćenje za letenje u „Kontrolisanom prstoru“, postali profesionalni piloti i radili za Izvršno vijeće i Energoinvest i krenuli sve dalje i dalje)

Dobro se sjećam dana kad je stigla „Fordaljka“. Odbor za doček, Šukrija, Mišo Duh,Mirče Radić, ja i još nekolicina. Boro izlazi u košulji kratkih rukava, sa šeširom na glavi, a sako stidljivo viri kroz vrata. Ford-kombibus nekako se skupio i došao mali pred Borinom veličinom. Boro je odmah dao do znanja svima da ga Vejsil neće voziti jer je on „siledžija i sjebe svaki kombi“.

Kad se licem okrene prema aeroklubskim garžama, krajnja lijeva šupa je vlasnika, šutljivog crnomanjastog, penzinisnag magacionera VS BiH čiji je stan u baraci prekoputa garaža. (Ne sjećam se ni imena ni prezimena.) „Fordaljka“ na čelu sa Borom ulazila je u fiziči sukob sa šupom, ćoškom ako su ulazili prednjom strnom, a cijelom stranom ako su ulazili na „rikverc“. Uvijek bi završnica bila verbalni sukob Bore i magacionera.

Odreče se Boro „fordaljking“ volana, prepusti ga Slobi Kosovcu, a ovaj Vojislavu Ciokoti.

Cikota ostavi „Fordaljkin“ volan kako je napisao, o datumu ćemo porazgovarati kad se uskoro sretemo, a ja ga naslijedih.

Moj cilj sjedenja za „Fordaljkinim“ volanom bio je jednostavan, izbijeći pješačenje do aerodroma, preko Vraca, Neđarića ili Ilidže. „Fordaljka“ na aerodrom i ja s njom. Ali osim aerodroma vozili smo se i na razne druge destinacije, trbuhom za kruhom. Za „Ključ“, „ŠIK“, „Tvornicu žice“, “Energoinvest“, „Unioninvest“, išli smo u Zavidoviće, Doboj, Banjaluku, Mostar i ko još pamti gdje sve. Da, i redovno smo išli na servis u „Remontne zavode Hadžići“. E tu smo čekali da se ohladi motor,  pa da se našteluju ventili, pa paljenje, pa zamjena ulja i filtera. Najviše me je nerviralo čekanje od 30 minuta do sata da se prekontroliše i dospe ulje u diferencijal. Kad su istekli obavezni servisi prešli smo kod „Mutevelića“ na Alpašinu. Tu se nije čekalo na diferencijal.

Nekako u to vrijeme pojavi se zazor u ležištima osovine „ Fordaljkinog“ razvodnika paljenja. Išao razvodnik u Energoinvest na opravku, ali ništa. Ostalo isto, ako upali, dobro je. Ako ne, odvrtku u ruke, primakni platinsku dugmad osovini i drži palce da upali.

Jedno jutro dođem na moj neplaćeni redovni posao. Boro za čudo neobrijan, ni dobro jutro da kaže, nego sa vrata pita: „Imaš li pasoš“? Kažem da nemam. „Vadi“. Ja: „Dobro“. Boro: „Idemo u Prag“. Kako ćemo sa ovakvim razvodnikom, nije „Fordaljka“ za taj put. Boro: „Izdržaće, mora“.

U „Energoinvestu“ u Lukavici umjesto u 12 sati, u jedan petak, utovarismo dva transformatora oko 20 sati. Ova dvojica putnika  moraju biti u Pragu u ponedeljak u 7 na testiranju da bi sa atestom veća isporuka istih krenula za Afriku.

U subotu, u ranu zoru krenusmo. Vozim ja do Županje, pa Boro do Maribora pa onda opet ja. Našu granicu prođosmo bez problema. Austrijski carinik pravi probleme. “Das is švajneraj“. Ja razumijem, klimam glavom i pravim blago-teleći izraz lica. Gleda on papire, crta rukama pravugaonik i  ponavlja: “Transport interepublika“. Ja klimam glavom i sležem ramenima. Donese švabo  kanapće, opasa putnike, stavi carinske plombe, sveza zadnaja vrata i metnu plombu, udari muhurove na papire i pusti nas u Austriju. Kažem Bori da smo pobijedili. „Kako?“. Rekoh: „Pustio nas unutra moraće i van“.

Vozim putem Grac, Leoben, Steyer. Poslije ovog Leobena stadosmo se uspinjati uz neka brda, poče i neka ledena kiša i zahladi. Sprijeda toplo a iza one rupe ozada puše hladno. Ledi se kiša na šoferšajbni, dodouše samo po uglovima. Kod nas, toplo, rano proljeće. Ovde ledena kiša, a i ljetne gume. Nekako se uspesmo na vrh, a sa druge strane nizbrdica, prhlađena kiša, led na cesti i jak, leden, sjeverni vjetar. Prva, i najsporije što se može. Ali ne ide ni tako. Jedva stanem uz desni kolobran, dole provalija. Povučem ručnu i držim nožnu kočnicu pritisnutu. „Fordaljku“ vjetar bočno izgura na polovinu ceste. Boro se dere: „Stani“. I ja se derem: „Stojim, ali neće“. Prvom pa šta nam bog dadne.

Stigosmo sretno u Steyer kod moje familije. Večerali, odspavali, doručkovali i malo razgledali grad. Ručali, dahnuli dušom i prema planu krenuli za Beč, Bratislavu, Brno i Prag. Treba da smo oko ponoći na ČSSR granici. Na austrijskoj granici carinik mrk, nemilosradan, samo kroz zube protiskuje: “Šajze, šajze“. Ovjeri nam papire  i odahnu kad mi odosmo. Sada je lako, mješavinu češko-slovačkog sam naučio pa barem to neće biti problem.

Čehoslovački carinik je kratak, jasan i kategoričan. Moraju da dobiju faks od firme u koju vozimo transformatore da oni privremeno uvoze transformatore, da će ih izvesti i da je plaćeno osiguranje za to vrijeme. Pitam ga da li možemo ostati tu do sedam, do početka radnog vremena. Nema zadržavanja na graničnom prelazu, morate se vratiti nazad. Kaže Boro da je vidio pred austrijskom granicom gostionu sa sobama za izdavanje pa da idemo tamo.

Ugledao nas Švabo izdaleka da se vraćamo pa izletio iz kućare i naslonio se rukama na rampu. Ja lijevom nogom stao na „ničiju zemlju“, desna u „Fordaljki“, a Švabo rukama odbijajući daje signale i dere se: „gevek“. Okrenemo se prema ČSSR i otprilike na pola puta stanemo. S desna duva premrzao vjetar i nosi suhi snijeg čas spuštajući pahulje na smrznutu zemlju, a čas je dižući u vis.

Ja šutim, pomalo cvokoćem, razmišljam o razvodniku, gledam pokazivač goriva koji se opasno primakao crvenom i mislim o Bori i njegovom: „Puniti ćemo u Českoj, jeftinije je“.

Stigli smo u Prag na vrijeme, negdje oko jedan. Izvukoše iz „Fordljke“ transformatore za sekundu. Mi krenusmo odmah za Bratislavu.U Bratislavi prenoćismo kod moje familije, a rano ujutro krenusmo put Beča i Juge. Do Beča vozim ja i po Beču 3, 4 sata. Nema izlaza za autoput i Zagreb, pa nema. Na koncu nam jedan pravi Bečlija reče: „Gerade aus, cvelf lampen links, nah ziben lampen rehc, gerade aus, autostrada nah yugoslavia“ (Izvinjavam se njemačkom pravopisu). Bog mu svako dobro dao. Ja umoran, iznerviran sjedoh desno, a Boro vozi. Ja bih da zadrijemam al neće san na oči. U jednom podugačkom, blago desnom tunelu, automobil sa prikolicom vozi 40. Boro ublijedio, brada mu se trese, neobrijane žuto-sijede dlačice se nakostriješile. Psuje. Ja mu kažem: „Pokaži ti njima kako se kod nas pretiče u tunelu“. Zvek treća, jebeš žmigavac, i sirena. Sviraju oni dolazeći nam u susret, sviraju oni iza nas, a bome sviramo i mi. K'o svadba. Na prvom proširenju se zamjenismo.

Guram ja do Slavonskog Broda. Već dobro omrklo. Zamjenismo se. Ja se naslonio na vrata i zaspao. Čujem škripu guma i letim negdje, letim. Dolazim sebi zguran ispred desnog sjedišta, na  podu.Izvlačim se i izlazim napolje. Zaprežna kola ispred „Fordaljke“, ruda na sedamdeset centi od šoferšajbne, konji se povukli unazad koliko su mogli, a sitni kočijaš ih smiruje. Boro hoće da bije sitnog kočijaša što nema fenjer sa prednje strane, a ovaj pokazuje kako ima po propisu sa zadnje. „Ajmo  Boro, ajmo“.  Jok, ne odustaje sve dok mu nisam rekao: „Šta češ ti na lijevoj strani“. Smiri se i ode pravo na desno. Vozim ja pa mu kažem: „Spavaš, spavaš, a?“ a on umorno odmahnu rukom i u slijedećih četrdeset sekundi bio je u carstvu snova. Stigosmo u Sarajevo u komadu oko ponoći.

U slijedećih desetak dana u Fordovoj prodavnici u bivšoj ulici „Đure Đakovića“ nađoh razvodnik isti „Fordaljkin“. Pitam prodavca da mi da da probam da ga ugradim, a on meni da donesem virman pa onda da probam. Trk do Bore, trk do prodavnice i na licu mjesta ponovi se „Fordaljka“ novim razvodnikom. Nije više kašljucno.

Nisam nikom ispričao za kontrolu ulja u diferencijalu, mislio sam da je to normalno, a sada mi je žao i peče me savijest.

21. novembar 2012.

 

 

 

 

 

    .