Ovo je sjećanje sa moje motorne obuke sa Milanom Principom, na Zalužanima, AERU-2), 1963, godine.

Kako smo letili bez radio stanica, komunikacija sa zemljom bila je pomoću znakova. Između ostalog, znak za stanje stajnog trapa na avionu, gledajući sa zemlje, a let se sa zemlje morao stalno pratiti, mogao se "pročitati" na slovu "T" - nema lijevog točka - nema lijeve strane slova, nema desnog točka - nema desne strane slova. Milan Princip je bio sa učenikom na treningu "školskog kruga" i negdje na polovini između drugog i trećeg zaokreta, primijetimo da na avionu nema desnog točka. Odmah prevrnemo desnu stranu slova "T" i još dodatno panično počnemo mahati zastavicom da bi se osigurali da je primijećeno da nemaju točka. Naravno, vrsni pilot Princip odmah nam da znak mašući krilima da je shvatio. Što je bilo i očekivati, preuzeo je komande od učenika, uradio treći i četvrti zaokret i nastavio let ka prizemljenju. Mi se uspaničili, pripremili aparat za gašenje požara i trčali prema mjestu gdje se očekivalo prizemljenje. Vjerujući da nema šanse da se avion neće prevrnuti kada izgubi brzinu i kada "patrljak" desne noge stajnog trapa bez točka zapara ledinu, neki su u očaju okrenuli glavu. Međutim, vrsni pilot Milan Princip sletio je tako "mekano", držeći avion na lijevom točku tako dugo dok je izgubio od brzine toliko da je dodir sa zemljom desne noge bez točka bio tako blag, da se avion okrenuo za 90 stepeni i parajući zemlju digao samo prašinu.

Naravno, za svaki slučaj, Princip je isključio magnete, pa do pozara nije ni moglo doći. Svi smo bili presretni, a oni što su kažnjavali, nisu se tada sjetili da nagrade ili barem objave pohvalu za ovakav uspjeh.

Eto to je priča u kakvim smo uslovima letili, i kakvi vrsni piloti ipak, zbog loše tehničke opremljenosti letačkih sredstava, nisu mogli izbjeći zlu kob.