U OLUJNOM OBLAKU

Došlo je vrijeme da naše „ratne igre“ na nebu zamijenimo sportskim nadmetanjima. Sada, 1957. godine, više nismo kao ranije – svi, i staro i mlado, „držali nož na pušci“ u očekivanju ruske invazije. Od 1953. ruski medvjed i njegovi sateliti u Varšavskom paktu prestali su da opsjedaju naše granice i da nas plaše. Već duže vrijeme trajao je tajm-aut. U stvari, od Staljinove smrti i ulaska Jugoslavije u Savez sa Grčkom i Turskom i tako, praktično, pod kišobran NATO pakta.

Mi u aero klubovima smo se za to vrijeme takmičili i sticali sportska odličja. Ja sam se 1957. godine spremao da otpočnem svoju sportsku borbu za visoke domete. Na prstima sam kao dvadesetogodišnjak s ponosom nosio značku „C“ sportskog pilota-jedriličara, a perda mnom su tek bili visoki ciljevi. Teški i opasni – osvajanje uslova za jedriličarsku značku „Srebrno C“: prelet jedrilicom 50 kilometara do cilja; pet sati slobodnog neprekidnog leta jedrilicom; osvajanje visine od hiljadu metara..., sve to bez pomoći aviona za vuču koji, po pravilima, u svakoj ovoj disciplini ostavlja jedrilicu samo na visini od 600 metara. Je li moguće sve to bez pogonske snage motora? Moguće je, ali treba biti spreman na borbu sa prirodom. Prkositi zakonima fizike i sili teže, boriti se sa nevremenom, tražiti u oblacima pomoć usponih strujanja, ali i bježati iz oblaka kada postanu zli i podivljaju...

Ja sam, ko zna zašto, pošao u pohod na osvajanje „Srebrnog C“ obrnutim putem – od težeg ka lakšem. Prvo „skok“ hiljadu metara, nakon toga „trajanje“ pet sati slobodnog leta, zatim „prelet“...

Uskoro su me meteorolozi na aerodromu Mostar, inače moji zemaljski partneri i moje „oči“ i „uši“ zbivanja na nebeskim prostorima, pozvali i izrekli ono dugo očekivano „SAD!“ Rekli su još: „Kumulus sa snažnim usponim strujanjem. Uskoči u jedrilicu i podvuci se brzo ispod oblaka i iskoristi ga. Ali, ne zaboravi na opasnost. Taj sada naivni kumulus je, u stvari, olujni oblak u formiranju – kumuluskongestus. Nemoj dozvoliti da te usisa i čim osjetiš snažne turbulencije, bježi glavom bez obzira. Ako te proguta, naći ćeš se u momentu kada jedrilicom upravlja oluja, a ne ti. Najbolje što ti se može dogoditi je da iz kumuluskongestusa ispadneš bez krila...“

To je jak stub vertikalnog vazdušnog strujanja u koji ću se oštrim spiralama „ugnijezditi“ i prepustiti mu da me izvuče još hiljadu metara. Tražio sam olujne oblake u formiranju ispod kojih vazdušna strujanja „ključaju“. Okretao sam glavu lijevo, desno, gore. Kuckao sam noktom po variometru, instrumentu koji pokazuje „penjanje“ ili „propadanje“ jedrilice u sekundi. Ali, nigdje ništa.

- Gdje je „lift“? – urlao sam gnjevan u kabini jedrilice. – Obećali su mi... – optuživao sam meteorologe i, istovremeno, sažaljevao sebe kao razmaženo dijete kojem stariji obećaju pa uskrate poklon, iako sam već bio devetnaestogodišnjak.

Bio sam i tvrdoglav. Nisam se htjeo vratiti na aerodrom „praznih ruku“. A tvrdoglavost nije dobar drug pilotu.

Pokušavao sam u očaju i samoći pilotske kabine da dočaram sebi sliku meteorološke sinoptičke karte sa ucrtanim strelicama na koje su mi pokazivale kretanje očekivanog vazdušnog „fronta“. Sjetio sam se i njihovih savjeta meteorologa ali i upozorenja...

– o –

... U stvari, kada sam planirao ovaj treći pokušaj da osvojim „visinu“ zatražio sam pomoć sinoptičara aerodromske meteorološke stanice u Mostaru. Već dva puta sam pokušao ugrabiti „visinu“ bez pogleda na sinoptičku kartu i nisam uspjeo. Konačno sam shvatio da je to bilo isto kao da sam u pustinji tražio izvor svježe vode. Istina, neki su i tako uspjeli da ulove „visinu“, ali, takvi su pokušavali desetine puta, neki mjesecima i godinama. Mnogi nikad nisu uspjeli. Zato sam ovog puta zatražio pomoć. I, dobio sam obećanje:

- Javićemo ti kad se za to steknu odgovarajući meteo-uslovi.

Od tada sam često obilazio meteorologe i združi se s njima. Jedne nedjelje su mi rekli da je danas pogodno vrijeme za osvajanje „visine“. U poslijepodnevnim satima su se očekivala „uspona vazdušna strujanja“. Trebalo bi, kako su mi rekli, da uhvatim vrijeme nailaska fronta i „pitomih“ kumulusa, prije nego što se razviju u olujne oblake.

- Samo – upozorio me je dežurni sinoptičar – ne smiješ čekati razvoj olujnih oblaka i dozvoliti da upadneš u „lift“, bez obzira na to da li si ili nisi dostigao potrebnu visinu. Ovi oblaci se lako pretvaraju u olujne kumuluskongestuse i „usisaće“ te.

- Kako ću prepoznati oblak sa „liftom“? – upitao sam kroz smijeh, kojim sam prikrivao uzbuđenje pred skorom avanturom.

- Nije smiješno – odgovorio je ozbiljna lica. – Kad vidiš visoko, na hiljadu i po do dvije hiljade metara, crni oblak u formiranju, uleti s jedrilicom ispod njega i dozvoli mu da te povuče. Ali, pazi, čim budeš sto-dvjesta metara ispod oblaka, bježi glavom bez obzira. Nemoj dozvoliti da upadneš u „lift“.

Odmah sam požurio u hangar i prijavio upravniku Aero kluba Radi Tomšiću da se očekuje razvoj povoljne meteorološke situacije i da ću danas pokušati osvojiti „visinu“. Sve ostalo je išlo po uhodanoj šemi. Formirana je kontrolna komisija, u trup moje jedrilice „vaje“ „daleko od mojih prstiju“ ugrađen barograf – instrument koji automatski bilježiti moje kretanje i registrovati visinu. Avion i jedrilica su, zatim, izvezeni na start, a ja sam spreman, sa padobranom na leđima, čekao signal iz meteo-stanice. Kada su meteorolozi javili da se očekuje skoro formiranje „fronta“ nekoliko kilometara jugoistočno od aerodroma, uskočio sam u „vaju“. Moji drugovi su me ispratili ohrabrujućim uzvikom:

- Uzjaši vjetar!

Pleteo sam. Povukao me dvokrilac PO-2. Kada smo dostigli visinu od 600 metara, otkačio sam jedrilicu sa najlonskog užeta vezanog za avion i ostao sam.

Sad ili nikad! Bio sam odlučan da osvojim „visinu“. Vrijeme mi je. Imao sam 19 godina. Iza mene su nekolike godine skakanja padobranom i letenja na jedrilicama i avionima. U vazduhu sam se osjećao „kao riba u vodi“.

Sada sam blagim skretanjima izbjegavao nispona strujanja, kada bi ih osjetio, i letio prema jedinom oblaku koji se naivno polako formirao daleko ispred mene, južno. Oblak mi se činio mali, daleko i vrlo visoko, a ja sam leteći prema njemu usput gubio dragocjenu visinu. Poslije svakih 22 metra prleta bio sam jedan metar niži. To su bile „vajine“ performanse. Odlične. Ali, na putu do mog oblaka nedovoljne. Bio sam već dosta „iscurio“. Moja početna visina od 600 metara, na kojoj me je ostavio avion i sa koje je trebalo da krenem u „osvajanje visine“, kritično se srozala na 450 metara i to daleko od oblaka i još dalje od aerodroma. Tek kad sam doleti ispod baze oblaka, „zakačio sam se“ za neki bijedni stub usponog strujanja i vrtio se u oštrim krugovima opet na „nuli“. Zemlja blizu, a oblak visoko...

- Gdje je taj „lift“? – ljutio sam se i tražio ga.

Još oštrijim nagibom krila, okrečući jedrilicu skoro na „nož“, sužavao sam radijus kruženja kako bih ostao u centru tog mlitavog stuba usponih strujanja da bar ne izgubim i tu „nulu“. I... Onda me je drmnulo. Uletio sam u „lift“! Jedrilica se zatresla u haosu usponih strujanja. Kazaljka na „variometru“ je pomamno skakala. Penjao sam se prema oblaku sedam metara u sekundi. Podigao sam glavu i vidio još uvijek visoko oblak koji se postepeno širio kao gumena lutka koju neko naduvava. Pogledao sam visinomjer. Bio sam već na 1400 metara. Kad prije? Je li moguće da sam 950 metara popeo za „tren oka“? Još 200 metara i imaću HILJADU u odnosu na tačku odvajanja od aviona, što je neumoljivi instrument zaključan u trupu jedrilice registrovao. Imam li još toliko vremena? Pogledao sam zabrinuto još jednom gore, u oblak koji se sve više naduvavao, ali mi je izgledao nevino i dosta visoko. Koliko? Petsto metara? Koliko je to još bezbjednih minuta ili samo sekunda za mene? Trebalo mi je da se popnem još 200 metara. I, za svaki slučaj, još 100 da barograf, kontrolni instrument u trupu iza mojih leđa registruje SIGURNIH HILJADU METARA! Samo još minut, deset sekundi, bar pet...

Novi udar me je protresao do kostiju. „Vaja“ je počela da „škripi“, krila su joj „mahala“. Jedrilica je zviždala. Bacio sam pogled na instrumente. Visina 1.800 metara, brzina 100 kilometara na sat, penjanje fantastičnih 12 metara u sekundi, kurs... ko zna? Kompas se okretao kao lud. Gdje sam? Podigao sam glavu gore, odakle je dolazila opasnost, i na svoje oči gledao kako se, do maločas naivni, oblak kumulus pretvara uolujni kumuluskongestus. Širio se i rastao kao divovska pečurka. Usisaće me! Treba se spasavati...

Naglo, snažnim trzajem lijeve ruke, povukao sam ručku koja oslobađa vazdušne kočnice i gurnuo palicu naprijed da oborim kljun „vaje“. Poslije toga trebalo je da propadam kao kamen. Ali, avaj! Ja sam se sa izvučenim vazdušnim kočnicama i povećanom brzinom i dalje ludo penjao. Učinio sam i posljednji, u takvoj situaciji, nedopustiv, očajnički potez: „ukrstio“ sam ručne i nožne komande – kada zbog nesinhronizacije kormila za pravac i zakrilaca na krilima za nagib – jedrilica zauzima smiješan položaj „pijanca“ i glisira ukoso nageta na rep i jedno krilo i propada kao kamen. U tom „pijanom“ položaju i sa izvučenim vazdušnim kočnicama, oblak me je usisao u svoje ždrijelo. Bio sam u mraku! Nisam vidio ništa izuzev instrumenata ispred sebe. Pokušao sam da vratim „vaju“ iz „nemogućeg“ u normalan položaj i da pređem na „slijepo“, instrumentalno, letenje u nadi da ću – kao i slijepac kad ide stalno pravo – ipak naći izlaz. Međutim, podivljale kazaljke na instrumentima su mi polazivale da se nalazim u apsolutnom haosu. Svaki instrument mi je jasno pokazivao da ja više ne upravljam jedrilicom. Trebalo je da se predam. Ali, koji se to utopljenik ne hvata za slamku? I ja sam. Otvarao sam i zatvarao vazdušne kočnice, klizao na krilo, ukrštavao komande i ponvo – bar tako sam mislio – vratio jedrilicu u normalan položaj...

... Ali, izletio sam iz oblaka s jedrilicom – na leđima! Gledao sam dole nebo, a gore zemlju: livade, rijeku, kuće u selu. To je značilo samo jedno. Visio sam glavom dole! U tom, za jedrilicu, neprirodnom položaju propadao sam kao kamen i pogibeljno brzo gubio visinu. Selo je raslo u mojim očima, bio sam mu sve bliže. Svo svoje letačko znanje i iskustvo sam brzo dozivao pameti ne bih li jedrilicu vratio u normalan položaj – da nebo vidim gore, a zemlju dole. S obzirom da sam bio na leđima, morao sam obrnutim komandovanjem prvo izvući jedrilicu iz ponirućeg leta, gotovo pikiranja. Tek kada sam „vaju“ doveo u horizontalan položaj, hrabro, ili-ili, palicu sam blago pomjerio potpuno u lijevo i okrenuo jedrilicu oko uzdužne ose. Sada sam već „visio“ na krilima, što je za jedrilicu normalan položaj. Ali, u, međuvremenu, sam „iscurio“ na kritičnih 150 metara iznad zemlje. To je visina kada svaki jedriličar, dok još ima vremena, traži parče ravne zemlje na koje će pokušati sletiti. U kamenitoj Hercegovini to baš nije lako naći. Ali, ugledao sam ga lijevo, dole – fudbalsko igralište, srećom seosko, bez tribina koje bi mi zatvarale put prilikom sletanja. Napravio sam krug, prišao fudbalskom igalištu ukoso i sletio – iz kornera. Zaustavio sam se tek kod drugog kornera. Otvorio sam poklopac kabine i izašao iz „vaje“ na čvrstu zemlju. Umorno sam rukom obrisao lice. Pogledao sam ruku, bila je krvava. Krv mi je tekla iz nosa. Olujni kumuluskongestus je zaista negostoljubiv. Dobro me je protresao. Ali, njegov „lift“ me je, kao raketa, izvukao hiljadu metara. I više... Bio sam siguran da sam osvojio „visinu“ za „Srebrno C“ značku. To će potvrditi kontrolni instrument zapečaćen u trupu moje jedrilice.

Sjeo sam pod krilo i čekao da dođu po mene. Znam sam da me već neki avion traži. Čekajući ga, razmišljao sam...

... U takmičarskom žaru dozvolio sam da me „usisa“ olujni oblak. Jesam li time napravio podvig ili glupost? Jesam li as-pilot koji je u jedrilici savladao olujni kumuluskongestus i kao pobjednik izišao iz njega, ili sam, pak, samo avanturista koji je htjeo da vidi neviđeno?

Nikad nisam sebi odgovorio na ovo pitanje...

Narcis Selimić, Sabin sin, poslao mi je ovaj tekst 26. oktobra 2013, nakon Sabine sahrane