DAN KADA SAM POSTAO ČOVJEK

Mali krhki dvokrilac, otvoreni dvosjed platnom presvučenih krila, prastari neuništivi ruski avion PO-2, probijao se kroz vjetrovito i oblačno nebo brzinom 80 kilometara na sat na visini 700 metara iz pravca Sarajeva prema planini Igman. Bio je kao muha izgubljena u nebeskom prostoru. A ja u njemu...

Sjedio sam nespokojan i jadan u tijesnoj i krajnje neudobnoj kabini: zguren, skvrčen i sputan u onovremenu smiješno glomaznu padobransku opremu iz 1950. godine, kada se ovo i događalo. Jake vazdušne struje žarile su mi lice, a ja sam jedva disao pod težinom dva padobrana sputan njihovim gurtnama koje su ih vezivale za mene. Imao sam na sebi dva zaista teška padobrana: na leđima glavni, veliki vojno-desantni, i na prsima manji, rezervni. Na nogama su mi bile visoke cipele „padobranke“ sa debelim gumenim đonovima i visoko omotanim kaiševima oko gležnjeva da ih zaštite. Glavu mi je čuvala tvrda padobranska kaciga. Na očima sam imao dobro priljubljene brile koje su se već zamaglile od mojih dubokih uzdaha izazvanih što uzbuđenjem i tremom što opterećenjem teškom padobranskom opremom nabijenom zajedno sa mnom u malu kabinu u kojo više nije bilo mjesta ni da ispružim utrnulu i ukočenu desnu nogu.

Sve zajedno, bilo je neizdržljivo, obeshrabrujuće, ali i tragikomično za nekoga ko je trebalo za samo nekoliko minuta da iskoči iz aviona i „pogleda smrti u oči“!

Još malo – ohrabrivao sam se. – Izdržaću.

Jedan bočni udar vjetra bacio je avion malo udesno. A ja, svjestan da svojom utrnulom ukočenom nogom blokiram nožne pedale povezane sa istim takvim u zadnjoj kabini kojima pilot održava pravac leta, nekako sam je s bolom pomakao da mu oslobodim prostor za neophodan manevar. Onda sam, dalje, posmatrao ispred sebe instrument-tablu sa visinomjerom, brzinomjerom, kompasom i drugim za mene čarobnim kutijicama u kojima su, kao da se igraju, poskakivale kazaljke i veselo govorile onom ko ih razumije gdje je, da li je visoko, koliko mu je još ostalo puta. Dole, oko svojih nogu, gledao sam kako pilot, stari vazdušni gusar Zdenko Maksimović, iz zadnje kabine vješto i sinhronizovano pomjera duple ručne i nožne komande i, parirajući vjetru, vrača avion u kurs. Ali, još veća bol u nozi od kada sam je pomakao i, uopšte, zgrčen položaj tijela pritisnut glomaznim i teškim padobranima nisu mi dali ni da podignem glavu i vidim gdje smo. Da li smo blizu? Je li došao moj čas?

To, za mene, nemoguće stanje prekinuo je pilot kada je stisnutom pesnicom nimalo nježno „zakucao“ po kacigi na mojoj glavi. Nekako, s mukom, sam zakrenuo glavu prema njemu i vidio njegovu ispruženu lijevu ruku sa stisnutom pesnicom i oborenim palcem. Ruka je pokazivala lijevo krilo, a palac dole, na zemlju. Znao sam šta to znači. Komanda: „Izađi na lijevo krilo, okreni se prema repu i skači!“ To su nas naučili već prvog dana. To, i da nema uzmaka.

Bio je to za mene trenutak ODLUKE I HRABROSTI! Ali, HRABROST je, to sam mnogo kasnije shvatio, samo proizvod onog prvog – ODLUKE. Jer, ono što će potom uslijediti: izlazak iz tijesne kabine „natraške“ na krilo, zatim neizbježno izvođenje „piruete“ tijelom na krilu letećeg aviona da bih se okrenuo licem prema otvorenom prostoru ukoso između krila i trupa kuda ću iskočiti – bila je, iako suludo hrabra, samo jedna – još na zemlji „zavezanih očiju“ – do perfekcije uvježbana radnja koja se kasnije, na avionu, obavlja manje-više mehanički, odsutno. Neki od nas su to početničko trapavo bauljanje po platnom presvučenom krilu leteđeg aviona jednostavno zvali „šetnjom mjesečara“.

To je trebalo da bude moj prvi skok iz aviona u Školskom centru Vazduhoplovnog saveza Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Znao sam ako sad, u prvom naletu, ne izađem na krilo i ne izvedem onu baletsku „piruetu“ za to više nikad neću imati hrabrosti. Nikad neću skočiti iz aviona. Na padobranskom kursu su nam govorili da je tako bilo sa svim onim koji su se tek u avionu predomislili i odustali. Nikad više nisu ni pokušali! A ja sam, sjetio sam se, još u mom rodnom Mostaru prije tri godine „dao riječ da ću skočiti iz aviona!“ Bilo je to pred masom svijeta ispred hotela „Neretva“ gdje je grupa mladića hrabro i razmetljivo, kako to samo moji Mostarci znaju, skakala sa dvadesetčetiri metra visokog mosta u rijeku Neretvu. Na izazovne pozive meni, tada dvanaestogodišnjem dječaku, da skačem zajedno s njima „ako sam čovjek“, odgovorio sam izvlačeći se pred njihovom bahatom nasrtljivošću podsticanom iz okupljenog svijeta na mostu „da ću skakati kada to budem ja htjeo i to“, dodao sam izazivački, „sa još veće visine“. Odlazeći oborene glave i skrivajući svoju posramljenost što sam se pred njima i pred tim silnim svijetom povukao povijena repa, okrenuo sam se i, dječački nepromišljeno, doviknuo im ono što mi je prvo palo na pamet: „Skočiću iz aviona!“

Nevjerovatno je da sam se, u momentu kada me je pilot pozvao da izađem na krilo, sjetio tih davno izgovorenih riječi u Mostaru na visokom mostu iznad Neretve, ali i svega drugog na što svaki čovjek misli kada treba da donese ODLUKU koja može, kako mi se tada činilo, značiti i smrt! Sve je to prošlo kroz moju glavu brzo poput bljeska munje, što je još moguće samo u snu kada ljudi nakratko „trenu“ a zatim, kada se probude, nadugo i naširoko pričaju o onome što su sanjali. Kod mene je onaj bljesak munje bio, u stvari, bljesak ODLUKE da krenem u suludo hrabru „šetnju mjesečara“ po krilu aviona u letu na visini od 700 metara. To je u ono vrijem bilo „normalno“ i za padobrance-početnike. Ali, kasnije, već za godinu-dvije, ta očigledna ludost šetnje po krilu bila je gotovo izbačena iz prakse, a skakali smo iz novih-starih ratnih, trofejnih, aviona iz Drugog svjetskog rata, najčešće zarobljenih njemačkih „junkersa“ i to sada već kroz velika vrata bacajući se „s manje rizika“ naglavice u ambis. Ali, to je bilo kasnije...

Sada, u malom krhkom avionu platnenih krila, s naporom sam se podigao iz kabine, udario glavom u gornje krilo, ponovo pokleknuo i, zatim, poguren stao na utrnule noge. Još uvijek okrenut leđima lijevom krilu, prvo sam natraške izvukao iz kabine lijevu nogu i njome na slijepo napipao metalom ojačano parče platnenog krila kako ne bih propao kroz njega, a zatim i desnu nogu, koja je, takođe, na slijepo našla svoje mjesto na drugom parčetu metalom ojačanog krila. Poslije sam izvukao i čitavo tijelo sa glomaznim padobranma na sebi. Ali, to je bio samo prvi korak. Stajao sam na krilu i prikupljao snagu (da li i HRABROST?) za „piruetu“!

Još uvijek stojeći na krilu okrenut leđima prema pravcu skoka, polako sam, ukrštavajući noge poput balerine, napravio „piruetu“ okrenuvši se za 180 stepeni mijenjajući lijevu za desnu nogu sa jedne na drugu metalnu stopicu. Kada sam stao licem prema otvoru između krila i trupa kuda ću, kad nadletimo cilj, skočiti, okrenuo sam glavu prema pilotu Zdenku Maksimoviću i sa dječački hinjenom hrabrošću osmjehnuo se. On me, za oproštaj, još jednom pozdravio udarcem pesnice u kacigu i, skoro izazivački, elegantno pokazao rukom prema otvorenom beskraju upravo kao ljubazni domaćin kada na ulaznim vratima svoje kuće poziva gosta. No, nisam požurio. Balansirajući tako i dalje na krilu i držeši se lijevom rukom za kabinu, gledao sam dole, zemlju. U takvom položaju, u kakvom sam se nalazio dok je avion dalje letio, bilo je, moram priznati, obeshrabrujuće. Vidio sam ispod krila kako nadlijećemo veliki bijeli krst od platna na zemlji koji je označavao cilj na aerodromu. Vidio sam i moje drugove i drugarice kako se vrte oko bijelog krsta, sitni kao mravi oko mravinjaka. Tu, među njima, znao sam, bila je i Ona. Već je ranije skočila iz aviona. Prije mene. Hrabro. Kao amazonka. To smo tada cijenili kod djevojaka više od svega. Da li reči – djevojčica? Imale su, kao i mi „mladići“ jedva petnaest, šesnaest godina. Da li me Ona sad dole čeka? Kada je cilj promakao ispod krila aviona, bez razmišljanja sam, kao automat, iskoračio u prazan prostor...

Padao sam, činilo mi se, dugo, dugo. Stomak mi se popeo u grlo, a oči sam, ne znam zašto, toliko raširio da su me bolele. Već sam od straha osjetio toplinu u prsima. Munjevito su mi u glavi sinula pitanja: „Koliko sekundi već padam? Da li kasni otvaranje glavnog padobrana?“ Moja reakcija na to je bila instiktivna. Desnom rukom sam čvrsto uhvatio za otvarač rezervnog padobrana na prsima, ali istovremeno sam čuo glasan prasak otvaranja kupole glavnog padobrana i odmah osjetio snažan trzaj. Sav sam se stresao. Gurtne padobrana su mi se usijekle u tijelo, a ruke i noge su se razletile kao otkinute. To je bio dinamički udar! Za momenat sam osjetio kao da sam se zaustavio u vazduhu i da lebdim u mjestu, a da mi se tijelo ljulja kao lutka na koncu. Glavni padobran se otvorio na vrijeme. Potom sam jedno vrijeme visio na konopcima padobrana kao paket na božićnoj jelki. I mislio...

Ovaj trenutak pobjede nad neobjašnjivim osjećajem ni straha ni hrabrosti već prije svega savladane neodlučnosti, smatrao sam svojim trijumfom i propratio to osmijehom. Ali, samo za kratko. Nije bilo više vremena. Pogledao sam dole, ispod sebe, i vidio kako mi se zemlja prijeteći brzo primiče. U stvari, i sa otvorenim starim vojno-desantnim padobranom, kakve smo i mi, sportski padobranci, upotrebljavali za obuku i trenažu, padao sam još uvijek opasno brzo: pet do sedam metara u sekundi! Dovoljno brzo da polomim noge ili razbijem glavu ako se na vrijeme ne pripremim za prizemljenje. To je bila druga važna dobro naučena operacija koju treba da obavim prije nego me „zagrli zemlja“. Opet je slijedila jedna gotovo automatska radnja koju smo bezbroj puta uvježbavali na padobranskoj „ljuljaški“ u školskom centru. Uvukao sam prst u usta, ovlažio ga jezikom i podigao iznad glave da osjetim s koje strane duva vjetar? Zatim sam povlačenjem ukrštenih konopaca padobrana okrenuo leđa vjetru, sastavio noge, malo ih savio u koljenima da bih amortizovao udarac u zemlju, i čekao... Odjednom, vidim, kao da je zemlja poletela gore, na mene. I, kada smo se „susreli“, prvo me je udarila u noge, koje su odmah pokleknule, a zatim u stražnjicu na koju sam tvrdo i bolno sjeo.

Momci i djevojke sa kursa, oni koji su već prije skočili ili će tek skakati poslije mene, radosno su trčali prema meni raširenih ruku da me prime u zagrljaj. Podigao sam se dobro ugruvan na još uvijek nesigurne noge, pokrio osmijehom bolan izraz lica i, kao da sam pao iz svemira, hladnokrvno ih pozdravio.

- Zdravo Zemljani!

Uslijedili su zagrljaji, poljupci, čestitke, tapšanje po ramenu i jedan prepoznatljiv uzvik Hercegovca, našeg dosta starijeg druga sa kursa, Save Kosjerića:

- Mališa, junačina si! Sada si postao čovjek.

Ali, nisam se dao zavarati ovako toplim prijemom mojih „Zemljana“. Znao sam šta me sada čeka. Nezaobilazan je običaj padobranaca da „nagrade“ svoga druga koji je prvi put skočio iz aviona. Stisnuo sam zube, okrenuo im leđa i nageo se...

Jedni za drugim, i momci i djevojke, svi oni koji su prije mene skočili, udarali su me po jednom snažno nogom u stražnjicu. Osamnaest puta! Toliko ih je skočilo iz aviona prije mene.

Stariji su mi svi redom „s visoka“ govorili da je ovo „dan kada sam postao čovjek!“ Nisam znao da je tako bolno „postati čovjek“. Ali se ne zaboravlja. Od tog dana počinju i moja sjećanja...

Bio sam, u stvari, još uvijek dječak. Imao sam nepunih 15 godina. U mojoj upisnici na padobranski kurs, u rubrici „datum rođenja“, podaci nisu bili baš čitki. Namjerno sam ih zamrljao. Ali, zar to upravo nije životna dob ludosti i strasti mladosti?

Narcis Selimić, Sabin sin, poslao mi je ovaj tekst 26. oktobra 2013, nakon Sabine sahrane