Slobodan Avram: SLIJETANJE IZMEDJU TELEFONSKIH STUBOVA

Državno prvenstvo u jedriličarstvu u Vršcu. Ne mogu se sjetiti tačne godine, pa vejerujem da mi neće biti zamjereno. Mislim da bi mogla biti 1963. ili 64. Za one koje zanima: 40 takmičara, Vasa Stepanović osvojio prvenstvo, a ja sam bio oko "zlatne sredine" -17-i.
 
Toga dana letila se disciplina "prelet 300 km". Sve je išlo tako dobro da sam dobio pouzdanje da ću uspjeti. Negdje oko 2/3 preleta "iscurio" sam sa "weihe"-om na svega 80 m. Ali na sreću proradila je "nula". Odlučio sam da je čvrsto drzim. Držao sam je bar 10 minuta  na istoj visini i preznojio se i sušio 3 puta. Ali se islatilo - "nula je proradila": četvrt metra, pola metra, metar i po, 2 metra. Nisam napustao taj termički stub dok nisam dobio na visini 1000 m, a onda sam se odvažio da krenem dalje, jer je vrijeme poprilično odmaklo. Žurio sam do sledećeg repera i bilo je uspješno. Negdje kod sela Nadalj već sam "napravio" 300 km, pa odlučih da se vratim u bazu - Vršac. Međutim bilo je već kasno i termika je jenjavala. Ponovo sam "iscurio", ali ovoga puta tako da sam mjerkao teren sa slijetanje. Bio sam negdje iznad željeznicke pruge i odlučih se da napravim zalaz za slijetanje. Kad sam ispravio jedrilicu u smijeru 90 stepeni na prugu sa namjerom da sletim na teren iza pruge, odjednom sam uletio u jako nispono strujanje. Ispred mene pruga sa nasipom i telefonski stubovi sa žicama ismeđu. Po mojoj procjeni: razmak izmeđju stubova ne veći od 50 m, a između nasipa i žica oko 5m. "Weihe" sa rasponom krila 18 m. Šta sad: riskirati prelet preko žica ili nanišaniti ispod njih, a između stubova? Odlučivale su sekunde. Odlučio sam se na drugu varijantu i proletih. Ogromna sreća - u istom danu dvije sreće: prelet 300 km i "prolet" 5m x 50m.
 
Sjećam se da je avion došao da me šlepa ujutro. Pilot aviona vidio je da je položaj jedrilice na terenu bio takav da niko nije mogao posumnjati da sam proletio ispod žica - nije mogla biti "lovačka". Svi su mi čestitali, a ja sam bio tako mlad i tako ponosan da se to ne može opisati.
 
S poštovanjem,
 
Slobodan Avram