Obala 25 Sarajevo

 

Evo odlučih da napišem nekoliko redova o životu u našem klubu, atmosferi u našim prostorijama krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina – auh - prošlog vijeka. Sa sjetom se sjećam teta Tidžine male prostorijice na kraju ulaznog hodnika koji je vodio u naše prostorije na Obali 25. Tu pored stepenica, koje su vodile gore na sprat u školu stranih jezika, a koliko se sjećam, malo ko od nas nije tamo išao na engleski, radila je Tidža po cijeli dan, što bi se reklo od sabaha do jacije. Koliko se sjećam kuhala je samo kavu i čaj. Kavu je servirala na naš kalsičan bosanski način-mala tacna džezva i fildžan , a kada je trebala biti maksuzija, tu se našao i rahat lokum. U to vrijeme smo kavu uzimali kod nje uglavnom prije podne i do predveče, dok Pišta ne bi otvorio svoju butigu u našim prostorijama.

Tidža nas je dobro poznavala, pogotovo one koji su "visili" u klubu, naročito van letačke sezone. Pamtim kada me je prvi put oslovila po imenu, a ja sam se stvarno iznenadio kada i od koga ga je saznala. Tidža nije radila za klub, ali pružajući nam usluge, bila je naše domaće čeljade. Pamtim je kao stariju ženu uvijek u plavom radnom mantilu i plavim borosanama, pomalo Fernandelovskog lika, poprilično slabe kose, ali uvijek uredno nafrckane frizure.

E, a sada ulazimo u naše prostorije u prizemlju desno.

Sa lijeve strane se nalazila mala Piština kuhinjica, malo šira od Tidžine, ali zato kraća. Glavna prostorija, oliti sala, bila je namještena klub garniturama kombinacija metal-skaj boje trule višnje, sa niskim crnim metalnim stolovima. Na suprotnoj strani od ulaznih vrata nalazio se fliper ili blesimetar kako smo ga zvali. Lijevo od blesimetra su bila vrata Borine kancelarije, jer je u to vrijeme sekretar aerokluba bio Boro Lasica. Iz Borine kancelarije se moglo izaći u dvorište, a tu odmah desno su se nalazile dvije garaže: u prvoj je "stanovao" naš čuveni zeleni Ford tranzit koji je u to vrijeme bio u najboljoj kondiciji . Druda je služila kao arhiva, a ponekada, kada je bilo puno prijavljenih za neki kurs, i kao učionica.

Društvo se obično skupljalo naveče između 7 i 8 časova. Otvorivši vrata naših prostorija, osjetio bi se miris Pištinih đakonija, a i bogami miris duvanskog dima, jer su u to vrijeme mnogi pušili.

“Pišta, ima li išta“ bile su prve riječi, pa tek onda dobroveče. Pišta, onizak i podebeo čovjek okrugle proćelave glave, sa naočarama povelike dioptrije - dno od tegle - na vrhu nosa. Kako su mu te teške naočare pritiskale nos, govorio je malo kroz nos. Nosio je bijelu bluzu od kepera jedno dva broja manju, jedva zakopčanu sa jednim dugmetom na vrh stomaka. Moram napomenuti da je ta bijela bluza bila relativno bijela jer je rijetko išla na pranje. Pišta je deklamovao: večeras imamo džigerice, pače, ćevapa itd, već šta se našlo na njegovom skromnom meniju. Bilo je tu i sokova, ali glavni je bio mehki sok od šljiva i još po nečega, koji se služio u čokanjčićima. Jes' da se pijuckala uz meze, ali stvarno se ne mogu sjetiti da se iko ikada napio ili pretjerao u piću od naše raje. Moram to posebno naglasiti, poslije ovih 40 godina, da smo bili stvarno fino društvo i da generacije prije i poslije naše potvrđuju svojim stavom i pisanjem na našem sajtu da smo raja 99,998%.

Ispod stolova su se mogli naći časopisi Naša krila, Flight International i slična literatura, ali moram priznati da smo poprilično trošili vrijeme na manje intelektualan objekat, a to je onaj čuveni blesimetar.

Prvo kako se stavlja u pogon? Potreban materijal: jedna kovanica od jedan dinar, konac dužine dvadesetak centimetara i malo selotejpa. Kovanica se spustala u prostor za novac do senzora za registraciju prolaska kovanice i tu se zadržavala dok aparat nije registrovao dvadesetak igara, a onda bi se ta majstorija vraćala nekom u džep za slijedeću turu. Mislim da su negdje 72 ili 73 godine Šukrija i njegov kompanjon izbacili fliper, jer je zarada bila skora nula, a mi smo se do tada toliko naigrali, da nam to viže nije bilo interesantno, tako da nam njegovo izbacivanje nije teško palo. Rado se sjećam dragih likova iz tog vremena  koji su često navraćali na druženje u naš klub: Čaušević Džemil - mislim da je on došao na ideju kako da zezne fliper, Štolba Željko, Valter Daniel - Sočo, Marijanović Vojo - Sova, Haračić Muhamed - Mišo Duh, Kosovac Slobodan - Slobo, Kovačević Teufik - Bato, Ništović Omer, Musić Ahmed - Musa, Čapra Šerif, Spasić Vladislav - Spasa, Stojnić Dejan - Stoja, Hudović Sead - čedo ćelavo, Vižin Stanko, Kulić Omer - Kula, Osman Taševac-Taš, Mali Taš se kasnije počeo pojavljivati u klubu, Slavica Lučić, Slavica Gujić, Lučić Miodrag – Lule – Mikuša, kako su ga njegovi Paljani zvali, Gazivoda Nebojša, Cikota Vojislav - Cile, Rudalija Osman - Dedo, Mandić Jovica - Joco, Ljutika Muhamed - Juka i mnogi, mnogi drugi, koji su bili aktivni članovi u to vrijeme, bilo da su bili modelari, padobranci, jedriličari ili motornjaci, svi smo se lijepo zajedno družili u našim prostorijama na na Obali 25.

Neka mi ne zamjere pojedinci kojima sam naveo ponekad i smiješne nadimke, ali mislim da poslije tolikih godina predivnih sjećanja na divnim druzenjima, gdje niko nikog nije krivo pogledao, to može biti samo simpatično.   

Cile.

---

Popravka, ustvari dvije, redaktora, tj. Stoje

Prva:

Autor patenta sa 30-tak centimetara konca sleotejpom prikačenog na dinar, nije Džemil, već ja lično. Naime, jedne noći, ponoć je odavno prošla, Vojo Sova i ja smo ostali bez kovanica, što i nije tragično. Tragično je bilo što je u onom prozorčiću u sredini između 4 brojača stajala NULA, ništa! I šta da radimo, a tek je dva iza ponoći?

Ja se dosjetim te kombinacije špaga, selotejp, dinar, trknem kući, a stanovao sam bukvalno slijedeća zgrada do kluba , i donesem potreban materijal i nekoliko dinara koje sam našao u džepu očevog sakoa. Za par minuta, uz gubitak samo dva tri dinara, koji su propali dublje nego što je trebalo, pa se nisu mogli povući natrag, ustanovljena je idealna dužina špage i na tom mjestu je napravljen čvor. Palcem i kažiprstom stisneš spagu tako da čvor bude između noktiju, i dropneš dinar. On stigne taman do kontakta i drži ga uključenog, a onaj brojač preostalih zarađenih igara počne da štepa jedni novu igru svake dvije sekunde. Tap ... tap ... tap..., i tako do besvijesti.

E tada je krenula igranka bez prestanka. I sve je išlo super, dok se nismo toliko obezobrazili, da smo jedne noći ostavili na sva četiri brojača 9999 i 9 igara u sredini. Tada su Boro i Šukrija skontali zašto nema para u blesimetru i hitno ga izbacili.

Druga popravka:

Hudović Sejo nije imao nadimak čedo ćelavo, neko čedo k...to. Tek da se zna za istoriju