Jutros pročitah jedan od bisera naših gluposti što ih napisa Kafa, pa se sjetih još jednog sa naše livade.

Prvi novembar 1969 godine. Svi Sveti oliti Dan mrtvih kod Katolika. Lijep sunčan dan - ubilo se za letenje. Veso Saračević nastavnik - zadužen za motorno letenje. Planira se maršruta u grupi četiri Aera-3. To je naša uobičajena maršruta za sticanje uslova za sportsku dozvolu, Sarajevo-Tuzla-Banja Luka-Sarajevo, sa slijetanjima na navedenim aerodromima. Mene određuju za vođu grupe, jer ja sam u to vrijeme jedini u našoj generaciji motornih pilota (Zalužani 1967) završio ŠROA. Pored mene, lete Valter Danijel-Sočo i, koliko se sjecam, Zvonko Bušić i Lučić Miodrag-Mikuša, kako su ga njegovi Paljani zvali. Volio bih da se jave i ovo potvrde, a sigurno se sjećaju ovog događaja.

Poletili smo negdje oko podneva. Slijetanje i polijetanje u Tuzli obavljeno je bez problema. Kada smo sleteli na Zalužane, konstatovali smo da nema nikoga na livadi, a to znači da nema goriva za dopunjavanje aviona. Nema veze, ako se pazi na linovanje - korekciju, stizemo hladno do Butmira.

Međutim, ja i Valter, obadvojca sladokusci, sjetismo se da u Gospodskoj ulici ima jedna odlična poslastičarnica. Uostalom i ostale dvije žabe nije bilo teško u vodu natjerati. Brzo smo se sjurili na autobusku stanicu. Autobus je brzo naišao i mi smo se uskoro bezbrižno šetali centrom Banja Luke. Princes krofne su bile fantstične - zato danas bolujem od dijabetesa. Kada smo odlučili da krenemo nazad za Zalužane, saznali smo da prvi autobus prema Zalužanima kreće tek za pola sata.

Stigavši na nas tenkodrom-aerodrom, bacanjem elisa lako smo zapustili tri Aera, ali jedan se baš uskopistio pa ni da kihne, te smo na kraju smo zakljucili da smo ga presisali. Morali smo dobro izduvati motor obratnim okretanjem elise. Napokon, nakon skoro pola sata, nas problematični ''Hajrov'' se smilovao. Brzo smo poletili i zauzeli kurs prema Sarajevu, svesni da zbog goriva nema vremena za neka ševrdanja. Poslije prelijetanja Vlašića, gledam ja Travnik, a on mi nekako u tami. Busovača, automobili upalili svjetla. A ja, veseli bosanac, upravo konstatovao da je danas prvi novembar - kratak dan - i da to nije Banja Luka iz jula mjeseca, kada smo šetali po Gospodskoj ulici po danu u osam sati naveče. Kiseljak - automobili ablenduju jedni drugima - dakle dole je mrkli mrak. Negdje u visini Blažuja ugledah pistu naše livade. U tom trenutku se upališe svjetla kalverta i piste novog aerodroma. Znači, nekog imaju u prilazu, a mi siječemo prilaznu ravan. U mislima već vidim Rudaliju Osmana, našeg Dedu, kako me riba zbog ove ludorije i ugrozavanja bezbjednosti. Nema veze, samo da se dokopamo naše livade dok se još imalo vidi. Pogledao sam pratioce - svi su tu. Pokazujem da slijećemo pravo iz pravca. Valjda su me razumjeli.

Sletili smo nekako, jer je bilo vedro veče, te se pista još nazirala. Dorulavši do hangara, bolje rečeno dobauljavši, pogasismo motore. U tom trenutku Pero Malajac skače na krilo mog Aera i pita me gdje je četvrti avion. Ja sam se skamenio. Veso u tom času pita: "Gdje ti je Valter"? Ja mu rekoh da je da je bio u grupi do pred samo slijetanje. Na livadi sablasna tišina. Cvrčci i ševe zbog maraka utihnuli. Jedino se čuje povremeno škripanje kobasice na vrhu hangara. Nikada neću zaboraviti sablasnu tišinu i osjećaj u grudima, kao da umjesto pluća imam kamenje. Napokon, nakon izvjesnog vremena, uspjeli smo da u daljini razaznamo zvuk Aerovog motora. Iz pravca grada, preko Mojmila se pojavio Aero sa upaljenim svim mogućim svjetlima. Veso i ja smo kao po dogovoru uletjeli u aute, ja u Ford Tranzit, a on u džip Mahindru, i odjurili na prag piste za pravac 330, ja desno prema hangaru, a Veso prema Hrasnici, i sa upaljenim svjetlima, bar koliko-toliko da olakšamo slijetanje. Valter je sletio nevjerovatno dobro, obzirom da nikad prije toga nije letio noću. Nekih 100-150 metara od hangara motor je stao - nestalo goriva. Opet sablasna tišina, a nakon toga Valterov oduševljeni glas: "Ej ljuljudi da vividite Bare fafantisticno izgledaju oosvjetljene hihiljadama svijeca, a i Sasarajevo izgleda predivno nonocu i vazduha". Vidimo naš Valter - Sočo pao u sevdah u svojoj romantičnoj duši, potpuno nesvjesan opasnosti u kojoj je bio. Inače, bio je poznat po svojoj ,uvenoj izreci " ja mumucam samo kada gogovorim"