Surfajući po starim prilozima Aerokluba Sarajevo ugledah Dejino pitanje „Kako ste učili letjeti“? Razmišljajući o tome, odlučio sam da to opišem. Ovdje će biti ponovo nekih imena iz stare garde naših vazduhoplovaca, pa neka, treba se i njih sjećati i ako odavno nisu sa nama, neki su poginuli, a neki umrli. Ipak, mi koji još živimo, Neno Hrisafović, Hazim Selimić, ja i drugi koji ih se sjećaju, pamtimo likove tih dragih nam lica.

UČILI SMO LETITI BEZ DUPLE – DANAS, KORIŠTENJEM SIMULATORA, TO JE NESHVATLJIVO

Kako nas nazva Dejan 32 veličanstvenih, mi mladji od 16 godina pohađali smo modelarsku školu koja je bila smještena u velelepnom zdanju - Protestantskoj crkvi.

Proljeće 1945 g. u tek oslobođenom Sarajevu, počeli su se vraćati preživjeli ratnici, logoraši, ratni zarobljenici i raseljeni. Održana je osnivačka skupština Aerokluba Sarajevo. Kod upisa u članstvo, trebali smo donijeti potvrdu od školske ustanove, koju smo pohađali ili upisali, o primjernom vladanju i da nemamo slabih ocjena.

Stariji su formirali grupu od pilota i jedriličara iz stare Kraljevine Jugoslavije i ND Hrvatske i prijavili se za školovanje u Letalski centar Kompolje u Sloveniji. Otišli su: Hujić Mustafa, Hrelja Muhamed, Zdenko Maksimović, Kršić Nikola, Tomšić Rade, Maks Arbajter, Zdravko Bukovac Buki, a vođa grupe je bio Arežina Jovan, predratni pilot i jedriličar. Mi modelari sa nastavnikom Ulrih Pavlom, počeli smo gradnju početničkog modela jedrilice NEVEN.

Dok su stariji bili na školovanju u Sloveniji, modelari su pravili prvi početnički model NEVEN. Polaznici predavanja padobranstva, jedriličarsva i modelarstva, imali su obavezu da u stolariji Tabori u dvorištu nekadašnjeg kina Dubrovnik, rade na izradi novih jedrilica VRABAC. Radionu su vodili Savarić Franjo i Kukura Arsen, a njihov “šegrt” volonter je bio Minić Jakša.

Dijelili su nam rebra, ramenjače i komade brusnog papira sa kojim smo satima glačali izrezane profile na tračnoj pili.

Izradili smo model NEVEN uz veliku muku tražeći Sajdl papir za presvlačenje modela. Upotrebljavali smo tanki papir koji je bio ispod indigo papira, ukradene komade svile iz garderobe ženskih članova obitelji, a idealan i lagan papir je bio od novina Herald Tribune air edition.

Otišli smo na Betaniju i startali Nevene. Oni koji su uspjeli ostvariti let duži od 30 sekundi, dobili su “A” modelarsku značku.

Prošla je zima. AK Sarajevo se obogatio: dobili smo dva Vrapca, jednu Čavku, jednog trofejnog Salamandera i Grunau Bebi.

Mi koji smo napunili 16 godina, počeli smo slušati teorijsku jedriličarsku nastavu. Predmeti: teorija letenja, osnovi aerodinamike, meteorologija, pravila letenja za civilnu avijaciju, fizička kultura sa obaveznim treningom na renskom točku.

U proljeće je počela letačka obuka na padini Mojmilo.

Letačka obuka (bez letenja), tj. letenje na zemlji sa obješenim Zeglingom ili Vrapcem na visokoj rampi.

Danima smo čekali povoljnu jačinu vjetra kako bi naučili balansirati, a ne letiti. Nakon uspješnog balansiranja po ocjeni nastavnika Tomašića (Tata Tom) i Zvonka Rajina, obojica su bili gostujući nastavnici iz Zagreba, jer su naši bili u Sloveniji.

Kad smo ovladali uticaj palice i nožnih komandi, prelazili smo na novi sistem balansa - težinsko trimovanje.

Težinsko trimovanje je u stvari dodavanje balasta (vrećica pijeska) kako bi centar težišta ili hvatište sile uzgona bio na prvoj trećini profila krila.

Pripremali su nas za letove sa makro praćkom, tj. gumenim užadima. Prvo bili su pokazni letovi - bolje reći skokovi, koje smo gledali sa strane, pa iza toga, niz padinu, pa vuci jedrilicu uz brdo, pa opet, opet ……….!

Tada je nastajala taktika koju smo u šali nazvali “dresura”. To je bilo daleko od obuke, jer kad te ispale iz makro praćke, na red dolaze instikti, a ne teorije i pravila, jer se za to nema vremena. Ti letovi (skokovi) trajali su oko 10 sekundi, a kad bi ostao 20 ili 30 sekundi, nazivali bi taj let prekookeanski.

Nakon uspješnih letova - skokova - sa gumom na padini Mojmilo, prelazilo se na Butmirski aerodrom sa travnatom stazom za poletanje. Tu su aviomehaničar Žorž, Rade Tomšić i Kuko, od rashodovanog Horha, automobila njemačke vojske, napravili auto vitlo. Imali smo na raspolaganju leteći park: jedrilice Čavku, Jastreba, Salamandru, Grunau Bebi i sve ih leteli bez duple, jer dvosjedu jedrilicu Kranich - Ždral još nismo imali.

Nakon ovog posljeratnog perioda, flote su obnovljene. Dobili smo jedrilice sa visokim performansama, Hrisafovićeg Cirusa, akrobatsku jedrilicu Orlik, trenažne Vaje i druge, a uporedo s tim avione šlepere.

Za kraj ovog pričanja moram reći i ovo:

Svako od nas u životu ima po neku stvar koja mu je ostala u dragom sjećanju, kao na pr. automobil, cipele, foto aparat, odijelo i …… i……mi letači jedrilicu ili avion.

Kada sam 1947 g. otišao na školovanje u Saveznu srednju tehničku školu u Zagreb, nastavio sam letenje kao jedriličar na aerodromu Borongaj. Tu mi je ostala draga uspomena na jedrlicu Komar koja je imala izrazito debeo profil krila, pa je mogla letiti sa min. brzinom 55 -60 km/h.

U pilotskoj školi u Rumi draga sjećanja su na Rodu, Buckera i smiješno sjećanje na ŠČe 2, Rusku desantnu jedrilicu, koja je dobila dva motora od Polikarca M 11 D pa postala motorna jedrilica, pa radi male brzine, 8 padobranaca su uživali prilikom skakanja.