BOBO ILIĆ: LOGOROVANJE U LIVNU 1967.
Evo jedne 'crtice' sa jedriličarskog
logorovanja '67 u Livnu:
Zavisno od vjetra, nekada bi se vitlo postavljalo uz onaj makadamski put
(Livno-Split) i jedrilice bi poletale sa udaljene strane aerodroma te grabile
visinu leteći prema tom putu.
Pri takvim uslovima skoro da nije bilo
vozila koje ne bi, naišavši u fazi poletanja jedrilice, usporilo voznju,
ponekad stalo, da bi vozač/putnici vidjeli kako se letjelica diže "a
nigdje aviona".
Tako jednog od tih dana, pri jednom poletanju sa vitla naiđe jedan
kamion sa prikolicom iz pravca Splita (kasnije smo saznali da je bio na
putu za Kosovo), čiji vozač mora da je bio toliko impresioniran time što
je vidio da je, hipnotiziran, zaboravio da pogleda ponekad i na cestu pa
je cijeli šleper završio u jarku pokraj puta, kamion i prikolica ispruženi
na bok kao dva kita u doba udvaranja. Našu pažnju je privukla prvo
lomljavina pa onda kuknjava i psovke na albanskom i nekoj mješavini
albanskog jezika. Jadikovke i žalopojke je vozač sačuvao za sebe a nama
su bile upućene psovke - mi smo bili krivi za to što se desilo jer se "bavimo
takvim stvarima i odvlačimo ljudima pažnju". Prilazeći mjestu udesa, i
gledajući iz daljine, vidjeli smo da se prosulo nešto bijelo, kao
brašno. Prisavši, prizor je bio za Disneyland - čitav jarak pun šećera,
razbacane i razbucane kese (od 25kg) na sve strane, moglo se prosto
plivati u moru šećera. Mi 'klinci' navalismo na šećer (još je slađe jer
je 'džaba'), što je vrlo brzo bilo zaustavljeno od Kuke i ostalih 'odraslih'
i izdata je naredba za spašavanje. Sve kese koje su ostale čitave ili
polu-čitave su prvo istovarene pokraj puta, a onda je naš traktor, malo
po malo, uspio da izvuče i kamion i prikolicu iz jarka i postavi ih 'na
noge'. Onda je počelo ponovno utovarivanje kesa i tu su nam leđa
popucala (naravno, odmazda za onu krađu šećera). Na kraju dana šećerni
karavan je nastavio svoj put. Onaj vozač je promijenio mišljenje o nama
i pred polazak je izgledalo kao da hoće da nas sviju izgrli. Nisam bio
siguran - gledajući mu izraz lica i čuvši mrmljanje kada se ponovno peo u
svoju kabinu, imao sam utisak da nas opet psuje iz sve snage, na onom
svom 'kodiranom' jeziku.