Dejane,

Tvoj e-mail "koincidencija" donio mi je dragu vijest da se, kako ti kažeš, među živućim akterima Modelarske škole iz 1945 godine, nalazi i naša draga drugarica, prva modelarka, Sadrudina Gavrankapetanović. Nisam pogriješio sa ovom konstatacijom "prva modelarka Modelarske škole 1945", jer dvije ili tri djevojčice, koje su u tom periodu bile prisutne, pohađale su školu veoma kratko. Sadrudina je bila odlična učenica škole, koja se ravnopravno nosila sa nama dječacima u izradi modela i na takmičenjima. U to vrijeme bilo nam je trinest ili četrnest godina. Simpatično je bilo promatrati kako je Sadrudina zamijenila igre i zabave, svojstvene djevojčicama njenog uzrasta, sa pilom za šperploču (balza dolazi mnogo kasnije), rašpom – turpijom za drvo, letvicma i "japaner papirom". Uvijek je bila u sredini prvog reda na Prvomajskim paradama i ponos naše škole..

Evo i jedne anegdote o našoj Sadrudini, koju nam je pričao Nikola Kršić:

Gospođa Gavrankapetanović, Sadrudinina majka, veoma ugledna dama u našem gradu, svakako  je željela da njezina kćerka uči klavir ili da se bavi baletom, ali Sadrudina je najveći dio svog slobodnog vremena provodila u Fiskulturnom domu, gdje se podrumskim prostorijama nazila naša Modelarska škola.

Jednom prilikom se brižna majka, koja se nije najbolje snalazila u našoj gramatici (narocito u rodu i padežima, sa tipičnim mađarskim naglaskom) požalila Nikoli Kršiću:

"Moj Sadrudino samo fiskulturo, fiskuluro", što je bio dobar povod za naše šale kada bi zatekli Sadrudinu kako sa puno žara turpija profile za svoj model. Našim veseljima i šalama nikada nije bilo kraja. Dobro se sjećam Sadrudine i drago mi je da je i ona "živući akter".  Ako budeš u prilici, isporuči joj moje srdačne pozdrave.

Pozdrav Leb.