18. februar 2012.

Sarajevo 1964. godine. Ljeto. Dan prije odlaska na kurs jedriličara u Livno. Aeroklub Sarajevo domaćin. Komion "Praga" zvani "tetka"  napunjen bačvama benzina, a preko njih deke i šatori za logorovanje, koji će tu noć služiti kao dušeci za spavanje pratiocima ovog transporta.

Na put su krenuli: Željko Štolba , Ejub Durić , Boro Cvjetković Struja i Fuad Dorić . Davor Gudelj je stigao nekim drugim pravcem. Vođa puta, Alija zvani Amidza , vozač kojeg su poznavali i voljeli članovi Aerokluba Sarajevo. Mislio je na sve pojedinosti. Obožavao je vožnju i sve ono što je činilo život Aerokluba.

Moglo se desiti da neki od nas i ne krenu na put. Srećom rukovodstvo nam je progledalo kroz prste poslije, po njihovom viđenju, naše bespotrebne trke sa dva džipa na travnatom terenu butmirskog aerodroma. Starijima, naša mladost nije bila opravdanje, a nama je neštasluk bio sastavni dio mladosti. Bili smo zabrinuti šta će se desiti najviše zbog pomisli da bi nam se moglo dogoditi da i ne odemo na toliko očekivani početak jedriličarske obuke. Maštali smo o nebeskim visinama i sebe već vidjeli za komandama jedrilica, što smo smatrali stepenicom do zvanja pilota. Rukovodstvo Aerokluba je odustalo od drastične odluke. Nismo bili suspendovani, iako je u zraku lebdjelo isključenje.

Za koji dan, prvi, nergistrovani džip, dovezen je u šlepu za "Pragom", dok su na karoseriju natovareni traktor i “Jastreb”. Vozač je bio pokojni Borovac Safet . Drugog džipa dovezao je Aco , avio-mehaničar.

Put nije bio jednostavan. Stara makadamska cesta preko Komara, Kupresa, a zatim do Livna, bila je puna iznenađenja. Putovali smo noću da izbjegnemo probleme oko pregrijavanja motora. Ležanje na buradima, bez obzira na debljinu ćebadi i šatora, samo je prvih nekoliko kilometara bilo udobno. Amidža nam je predložio da na smjenu sjedimo u kabini kako bi se koliko-toliko odmorili od truckanja na karoseriji.

Na vrhu Komara zabijelio junski snijeg. Alija se odmarao i hladio “tetku”, dok je Štolba pio čaj u kafani. Prije kretanja, tokom rutinske inspekcije "tetke", Alija zatekao usnulog bekriju koji je, nakon izlaska iz kafane, prilegao iza zadnjih desnih točkova naše "Prage"!

Nemoguće je bilo zatvoriti stotine malih otvora kroz koje je ulazila hladnoća i prašina. Naši avijatičarski kombinezoni, naočare i kožne kape bili su dobra ali ne i dovoljna zaštita. Noć vrlo duga, činilo se najduža. Srećom "Praga" je savladavala prepreke. Nikada u životu nismo osjetili toliko neočekivanih prelazaka preko stotina rupa kojima je bila prekrivena cesta do Livna. Nailazak točkova na ove makadamske kratere bespoštedno je drmusao ovu čudnovatu grupu zaljubljenika u nebo i jedrilice, svaki put iz drugog ugla, jednom jače, drugi put slabije, bez reda i logike. Niti smo mogli spavati, niti ostati budni. Uglavnom smo bili polubudni.

Nekako je svanulo. Kroz otvore cerade počeo se nazirati dan. Kamion se zaustavio. Kraći odmor i za nas i za "Pragu". Nismo se prepoznali. Prašinom prekriveni likovi više su podsjećali na zaposlene u mlinu. Nastavili smo silazak u Livno i tako se približili početku ostvarenja našeg cilja. Misleći na to zaboravili smo i na prašinu, i na rupe, i nesanicu. Letenje je bio naš san.

Kamion se zaustavio. Amidža reče da ide u Opštinu, a nama predloži da se malo odmorimo. Preko puta velika slastičarna. Bar je tako izgledala. Ušli smo da se ugrijemo i počastimo kolačima. Nakon dvadesetak minuta završili smo degustiranje livanjskih slatkiša. Dva policajca džinovskog stasa blokiraše izlaz. Treći je prišao i naredio da krenemo s njima. Nismo znali o čemu se radi. Štolba je tražio da pojede sladoled do kraja. Uzaludno smo pokušavali odgonetnuti razloge. Pitanja su ostajala bez odgovora. Djeca su nas pratila u stopu trudeći se da vide i čuju sto je moguće više.

U blizini kamiona stajao je milicioner. Amidže ni na vidiku. Od njega smo očekivali spas. Poslije "šetnje" pod pratnjom milicije i dječurlije, uđosmo u policijsku stanicu. Tražili su nam lična dokumenta. Pitali: Gdje idemo? Šta je u kamionu? Odakle smo? Znamo li gdje smo i čitav arsenal nama suvišnih, čudnih i dosadnih pitanja. Nismo ih uspjeli uvjeriti da smo jedriličari, a ni da ćemo letiti. Ta priča o letenju još je više zakomplikovala ovu neugodnu situaciju. Mislili smo da svi znaju šta su jedrilice i jedriličari, a oni su u nama vidjeli samo jednu običnu sumnjivu grupu čudnih tipova u još čudnijim kombinezonima. Niti su znali šta su jedrilice, niti vjerovali u ono što govorimo.

Nakon podužeg ispitivanja, predložili smo im da telefoniraju u Opštinu gdje se nalazi naš vozač Alija ili da nazovu u Vazduhoplovni savez Bosne i Hercegovine, kako bi se razjasnio razlog našeg dolaska u Livno.

Iako policajci ne vole da im sumnjivi postavljaju pitanja, a još manje da predlažu, ipak su nazvali u Opštinu. Za nekoliko minuta sve je bilo raspetljano. Pušteni smo. Djeca su nas pratila do kamiona gdje je čekao Alija. Smješkajući se Amidža reče u svom stilu: "Ostavim vas u slastičarni, a vi završite u policiji".

Tada smo saznali da je prethodne noći ova slastičarna opljačkana, a policajci, po onoj kako se zločinac uvijek vraća na mjesto zločina, odlučili da nas kao nove i nepoznate, privedu i ispitaju.

Već prilično iscrpljeni nastavili smo dalje. Najprije kroz Guber, a zatim na stari sportski aerodrom. Stigli smo na domak ostvarenja našeg sna.

Dva prohladna i vjetrovita dana uz sipeću studenu kišu, podizali smo velike vojne šatore, kopali i postavili poljski WC, instalisali improvizovane tuševe... Spavali smo u praznom hangaru. U veliku kuhinjsku peć stavili smo malo drva i poprskali ih benzinom. Trebalo nam je vremena da nađemo šibice, što je bilo dovoljno da se benzin pretvori u opasnu paru. Nakon prve iskrice ostao sam bez obrva i dijela kose koji je prije paljenja padao preko čela.

Osvanuo je treći dan, vedar i bez oblačka. Gušterali smo se na suncu tjerajući nakupljenu hladnoću iz kostiju, preumorni i gladni. Oko podne počeo je "desant". Čika Blagoja je "Rodom" dovukao u dvošlepu dva "Letova-22" , Milan Princip "Kurirom" "Cirusa HS-64" i konstruktora Nenu Hrisafovića u njemu. PO-2 sanitet "Grbo" u dvo-slepu "Čavku" i "Bebicu" . Nebeska arena u Livnu mogla je da počne.

Narednih nekoliko sedmica obavile su se stotine letova koji su mnogima odredili buduće zanimanje, a kako rece Željko Štolba, vrijeme provedeno u Aeroklubu Sarajevo pretvorilo se u "zaključanu zlatnu kutiju ljepote" koju i dan-danas povremeno otvaramo sa onim istim žarom i užitkom s kojim smo počinjali svoje prve letove.

 

Fuad Doric