Izaberite brzinu automatskog skrolovanja |
|
![]() ![]() ![]() |
|
Sada je brzina |
1
|
Bole Ilić: FRANCUSKA KUHINJA
Švrljao
sam po aeroklubskom sajtu, pa dođoh do slike 4.22 i sjetih se 'Francuske
Kuhinje' sa logorovanja u Livnu.
Ko god je bio na jedriličarskom internatu u Livnu, zna da smo mi
"logoraši" imali luksuz uvijek sježe skuhane hrane, sa rijetkim
izuzecima koji su priča za sebe. Kuhinja se nalazila u onoj maloj
kolibci uz hangar unutar koje je bio štednjak koji se ložio
drvima. 'Restoran' je bio ispod šatorskog krila odmah uz kuhinju, ispod
koga su bila postavljena dva drvena stola i klupe, a vertikalno razapeta
šatorska krila su nas štitila od sunca. Sve se to može lijepo vidjeti na
onoj slici.
Te godine ('67-me), kuhar nam je bio jedan stanovnik Livna koga smo
zvali Kogo - po onome kako talijani zovu kuhara. Nadimak je dobio nakon
jedne od svojih prvih priča, kojih je bilo na pretek, kada nam rekao da
je radio kao kuhar u italijanskoj mornarici (mada se nije nikada moglo
saznati u kom periodu), a kasnije na luksuznim italijanskim putničkim
brodovima. Kako je vrijeme odmicalo, imena brodova i zastava pod kojima
su ti brodovi plovili su se mijenjala da bi, pred kraj internata,
saznali da je bio kuhar i na ličnoj jahti italijanskog kralja! Prethodne
priče o radu na najluksuznijim francuskim brodovima, rame uz rame sa
najčuvenijim francuskim kuharima, su na to zadnje otkrovenje blijedile u
beznajčaj. Naravno, postavljalo se pitanje "otkud' ti ovdje sa nama?",
preko čega je Kogo nonšalantno prelazio rekavši da mu je dosadno u
penziji i da voli da bude sa mladima.
Pored gore navedenog kuharskog pedigrea, naš Kogo je imao i jedan vrlo
upečatljiv i nezaboravan lični stil u kuharskim poslovima, što će
ilustrovati ovaj mali primjer. Koliba kuhinje nije imala prozora, tako
je pod vrelim livanjskim 'mađarom' vrućina unutra bila nesnosna. Ko god
je bio dežurni za rad u kuhinji, toga dana bi se maksimalno znojio i
preznojavao - znoj je doslovce curio u potocima, a posebno ispod pazuha.
Kogo, radeći u kuhinji, je uvijek bio znojav. Nakon što bi nam podijelio
porcije 'sa kazana', ponosno bi stao na dovratak kuhinje i, sa vječno
napola-dogorjelom cigaretom u uglu usana, vrebao bi na naše komentare o
hrani, pri tome svaki čas brišuci krpom znoj ispod pazuha - onom istom
krpom, krpom za sve, kojom bi brisao tanjure i pribor za jelo i koja je
uslijed nepranja poprimila onu istu tamnu boju dasaka od kojih je
kuhinja bila sklepana. Ko nije imao stomak da podnese asocijacije vezane
za taj prizor, imao je izbor da ne jede. Vrlo brzo smo prestali da to
komentarišemo (pred njim, na glas) - prvi koji se usudio da se o tome
oglasi tobio je takvu 'servu' da je nas ostale prošla volja. O
primjedbama na hranu da i ne govorimo, svaka eventualna kritika bi bila
dočekana rafalom riječi garniranim obaveznom 'salatom' psovki. Pošto mu
je profesionalna sujeta bila ogromna, Kogo bi znao često reći kako bi on
nama pokazao šta stvarno umije samo kada bi imao na raspolaganju
odgovarajuću opremu i namirnice. Igrom slučaja takva jedna prilika mu se
i ukazala.
Teren oko onog livanjskog aerodroma je dosta močvaran i noćni
rok-koncerti žaba su bili obavezni - što je dalo ideju našem nastavniku
Mensuru Demiroviću (zvani Kit). Jednog popodneva sjeo je u avion i
odletio 'na noćenje' u Mostar. Sutradan rano ujutru bio je već nazad i
počeo da izvlači neke stvari iz aviona - dva kamionska akumulatora,
jedan veliki kamionski far sa priključenim žicama i dvije velike mreže
za hvatanje leptirova. Te i naredne večeri su formirane 'pare' za
slobodni noćni lov na zabe. Vođa 'eskadrile' je bio Mensur, koji je
razradio taktiku i vodio napad, bilo je očito da je imao velikog
iskustva u tome. Na pogodno odabranoj 'čeki' postavili bi se
akumulatori, priključio onaj far i strelci bi krenuli u lov. Ta prva
lovna sezona se završila sa dvije ogromne vreće pune raznoraznih žaba
koje su predate Kogi. Skratićemo priču o čišćenju žaba - ostavljali bi
se samo bataci koje je Kogo onda pohovao. 'Pukim slučajem' našlo se i
par boca vina i gozba je trajala do kasno u noć. Mora se reći da je
svako ko je htio da jede taj specijalitet bio oduševljen - bila je to
prava francuska kuhinja, na nivou onih luksuznih brodova. Razumije se po
sebi da nikome nije više smetala ona crna Kogina krpa (čistoću ruku i
noktiju da ne spominjemo).
Toliko. O Livnu bi bilo još toliko drugih nastavaka, stvarno nezaboravna
vremena.