Bole Ilić: FRANCUSKA KUHINJA

Švrljao sam po aeroklubskom sajtu, pa dođoh do slike 4.22 i sjetih se 'Francuske Kuhinje' sa logorovanja u Livnu. 

Ko god je bio na jedriličarskom internatu u Livnu, zna da smo mi "logoraši" imali luksuz uvijek sježe skuhane hrane, sa rijetkim izuzecima koji su priča za sebe. Kuhinja se nalazila u onoj maloj kolibci uz hangar unutar koje je bio štednjak koji se ložio drvima. 'Restoran' je bio ispod šatorskog krila odmah uz kuhinju, ispod koga su bila postavljena dva drvena stola i klupe, a vertikalno razapeta šatorska krila su nas štitila od sunca. Sve se to može lijepo vidjeti na onoj slici. 

Te godine ('67-me), kuhar nam je bio jedan stanovnik Livna koga smo zvali Kogo - po onome kako talijani zovu kuhara. Nadimak je dobio nakon jedne od svojih prvih priča, kojih je bilo na pretek, kada nam rekao da je radio kao kuhar u italijanskoj mornarici (mada se nije nikada moglo saznati u kom periodu), a kasnije na luksuznim italijanskim putničkim brodovima. Kako je vrijeme odmicalo, imena brodova i zastava pod kojima su ti brodovi plovili su se mijenjala da bi, pred kraj internata, saznali da je bio kuhar i na ličnoj jahti italijanskog kralja! Prethodne priče o radu na najluksuznijim francuskim brodovima, rame uz rame sa najčuvenijim francuskim kuharima, su na to zadnje otkrovenje blijedile u beznajčaj. Naravno, postavljalo se pitanje "otkud' ti ovdje sa nama?", preko čega je Kogo nonšalantno prelazio rekavši da mu je dosadno u penziji i da voli da bude sa mladima.

Pored gore navedenog kuharskog pedigrea, naš Kogo je imao i jedan vrlo upečatljiv i nezaboravan lični stil u kuharskim poslovima, što će ilustrovati ovaj mali primjer. Koliba kuhinje nije imala prozora, tako je pod vrelim livanjskim 'mađarom' vrućina unutra bila nesnosna. Ko god je bio dežurni za rad u kuhinji, toga dana bi se maksimalno znojio i preznojavao - znoj je doslovce curio u potocima, a posebno ispod pazuha. Kogo, radeći u kuhinji, je uvijek bio znojav. Nakon što bi nam podijelio porcije 'sa kazana', ponosno bi stao na dovratak kuhinje i, sa vječno napola-dogorjelom cigaretom u uglu usana, vrebao bi na naše komentare o hrani, pri tome svaki čas brišuci krpom znoj ispod pazuha - onom istom krpom, krpom za sve, kojom bi brisao tanjure i pribor za jelo i koja je uslijed nepranja poprimila onu istu tamnu boju dasaka od kojih je kuhinja bila sklepana. Ko nije imao stomak da podnese asocijacije vezane za taj prizor, imao je izbor da ne jede. Vrlo brzo smo prestali da to komentarišemo (pred njim, na glas) - prvi koji se usudio da se o tome oglasi tobio je takvu 'servu' da je nas ostale prošla volja. O primjedbama na hranu da i ne govorimo, svaka eventualna kritika bi bila dočekana rafalom riječi garniranim obaveznom 'salatom' psovki. Pošto mu je profesionalna sujeta bila ogromna, Kogo bi znao često reći kako bi on nama pokazao šta stvarno umije samo kada bi imao na raspolaganju odgovarajuću opremu i namirnice. Igrom slučaja takva jedna prilika mu se i ukazala.

Teren oko onog livanjskog aerodroma je dosta močvaran i noćni rok-koncerti žaba su bili obavezni - što je dalo ideju našem nastavniku Mensuru Demiroviću (zvani Kit). Jednog popodneva sjeo je u avion i odletio 'na noćenje' u Mostar. Sutradan rano ujutru bio je već nazad i počeo da izvlači neke stvari iz aviona - dva kamionska akumulatora, jedan veliki kamionski far sa priključenim žicama i dvije velike mreže za hvatanje leptirova. Te i naredne večeri su formirane 'pare' za slobodni noćni lov na zabe. Vođa 'eskadrile' je bio Mensur, koji je razradio taktiku i vodio napad, bilo je očito da je imao velikog iskustva u tome. Na pogodno odabranoj 'čeki' postavili bi se akumulatori, priključio onaj far i strelci bi krenuli u lov. Ta prva lovna sezona se završila sa dvije ogromne vreće pune raznoraznih žaba koje su predate Kogi. Skratićemo priču o čišćenju žaba - ostavljali bi se samo bataci koje je Kogo onda pohovao. 'Pukim slučajem' našlo se i par boca vina i gozba je trajala do kasno u noć. Mora se reći da je svako ko je htio da jede taj specijalitet bio oduševljen - bila je to prava francuska kuhinja, na nivou onih luksuznih brodova. Razumije se po sebi da nikome nije više smetala ona crna Kogina krpa (čistoću ruku i noktiju da ne spominjemo). 

Toliko. O Livnu bi bilo još toliko drugih nastavaka, stvarno nezaboravna vremena.