Evo jedne male priče o našem zelenom Ford Tranzitu i još nečemu. Forda je krstio pokojni Slobodan Kosovac u Fordaljku i tako smo ga svi zvali. Nagdje početkom 1969. godine Šukrija Čolaković i Boro Lasica su uspijeli da naprave finansijsku konstrukciju od isplate osiguranja predhodnog kombija Zastave sa perkinsovim dizel motorom, onog kombija kod kojeg je vozačko sjedište bilo skoro u sredini, a koji je izgorio predhodne godine, i još nekih namaknutih para. Prvi vozač je bio Slobo Kosovac, a ja sam ga počeo voziti u zimu 1970. godine. Ne znam ko nam je u sito štampi uradio naljepnice sa bijelim slovima "AEROKLUB SARAJEVO", koje smo sa puno pažnje i ljubavi nalijepili na bočne strane kombija i kasnije sa ponosom vozili po cijeloj Jugoslaviji. Sjećam se dobro da smo ga servisirali u Vojno remontnom zavodu u Hadžićima, gdje se u ono vrijeme nalazio Fordov servis. Za ono vrijeme je to bilo vozilo veoma napredne tehnike i dizajna. Karakterističan mu je bio V-4 motor, ustvari motorčić, jer je zbog specifične konstrukcije bio zaista mali, tako da mu je motorski prostor izgledao maltene prazan, a motor totalno pristupačan za rad sa svih strana. Bio je neobičan i po menjaču, jer da bi se ubacio u "rikverc", cijela ručica mjenjača ce morala podići gore.

Van letačke sezone, pošto se veoma rijetko išlo na livadu, Fordaljka je bila angazovana da radi za Energoinvest, konkretno za prototipnu radionicu koja se nalazila u pogonu Lukavica. Vjerujem da ce se Stoja sjetiti ko nam je bio veza za te poslove i zaradu za naš klub. Sjećam se vožnji za Doboj-pogon dalekovodi, Zagreb, Maribor i još dosta destinacija na koje sam išao jer zaboga, daleko je bilo interesantnije tumarati po Jugoslaviji i raditi za svoj klub, nego učiti rimsko pravo, koje mi se u to vrijeme činilo kao da učim napamet telefonski imenik.

Sa početkom letačke sezone, intezitet angažovanja Fordaljke za rad sa drugim organizacijama se rapidno smanjivao. Radnim danima se odlazilo na sportski aerodrom u prijepodnevnim satima, ali subotom i nedeljom se znalo: polazak ispred garaže u dvorištu iza kluba u 7 i 30. Obično je maršruta bila Obalom do Radićeve ulice, Radiševom do Parkuše, pa niz Titin sokak preko Čengić Vile starom Ilidžanskom cestom do Butmirskog raskršća. Tu, poslije prelaska tramvajskih šina, malo smo sačekali da prođe koji tramvaj, da povezemo još nekog koji je dolazio tramvajem. Po dolasku na livadu kombi smo obično parkirali pored Jakšine radionice.

Sjetih se u momentu starih drvenih kliznih vrata na hangaru. Naime prva radnja na početku letačkog dana je bila procedura otvaranja hangara. Hangar se jedino mogao otvoriti podizanjem ulegle krovne konstrukcije pomoću jedne stare dizalice - VINTE - i podebele grede, da bi se oslobodila pritisnuta vrata. To se sve tako radilo dok nisu napravljena nova metalna harmonika vrata i ojačana krovna konstrukcij,a mislim 1973.godine.

Ja sam Fordaljku vozio do jeseni 1972. godine, kada sam otišao da letim na helikopterima. Mene je tada naslijedio Željko Štolba. Znam da je još dugo služila u našem klubu nasa Fordaljka, ali sa sve višse i višse muke. Do kada je izdržala, to ne znam, jer sam u to vrijeme bio dosta angažovan na Mi-8 u Zagrebu.

Cile