Izaberite brzinu automatskog skrolovanja
Sada je brzina
1

 

Fadil Karamehmedović Kafa: PRVO GRUPNO LETENJE

Brane Blagojević je objavio javni poziv:

".... Poslije mnogo godina smo se sreli i moram priznati, Kafa sem koje bore, istog duha i izgleda, nosi svoje godine! Bili smo kratko, ali slatko smo se ispričali. Nadam se da žemo se opet vidjeti. On može da ti ispriča priču sa obuke kad je sedam aviona otišlo u zone i školski krug pred samu oluju, bez radio stanica. Tada je Blagoje, moj otac, izgubio i ono malo kose što je furo. Tada je bio mislim mlađi nego ja sada!"

Pa da to uradim!

U avijaciji je stara istina da 99% gluposti naprave sami piloti, a onih jedan posto je nekad mašina, nekad nagla promjena vremenskih prilika, nekad gubitak komunikacije itd. A dalje je lako. Jedna glupost ili greška otvara mogucnost za nove, najčešće još veće gluposti... Tačno je da smo letili bez radio stanica (nedostatak komunikacije) i tačno je da smo letili pred samu oluju (nagla promjena vremenskih prilika), ali svejedno mislim da je ovu priču

započela jedna naša glupost (Brane i mene).

Bio je to krasan, dobro organizovan internat, a raja i drugarstvo odlični. Čika Blagoje, nastavnik sa velikim iskustvom, bio nam je kao otac. Tražio je disciplinu i rad, ali je imao razumijevanja i za naše nestašluke. Kada, na primjer, Brane (najmlađi i najtalentovaniji među nama) i ja "pozajmimo"  auto da ga k´o fol operemo, pravio se da nije primjetio da smo se zadržali tri-četiri sata u vozikanju okolo i po Banjaluci.

E, to drugarstvo, dobro napredovanje u obuci, ali i preveliki entuzijazam nas mladih pilota, učinilo je da pomislimo kako možemo i više i brže... Tek smo došli do samostalnih zona, a već smo maštali o akrobacijama i grupnom letenju. Nije nam bilo dosta sto smo vadili avion iz kovita nakon jedan i po okret, kao bajagi da suzimo zonu i izbjegnemo zaokret za povratni pravac, već smo se taj dan dogovorili da se zadnjih petnaest minuta trajanja zone, nađemo u Braninoj zoni i probamo letenje u paru! Bez detaljne pripreme, bez prethodne obuke sa nastavnikom, bez najave... Tu glupost je Čika Blagoje odmah primijetio. Dva aviona u istoj zoni, i još pet koji zvrndaju kojekuda, je već dovoljno da se dobije koja sijeda. Prije polijetanja nam je svima skrenuo pažnju da se sa zapada može očekivati razvoj olujnog fronta, te da dobro pazimo na to i da ne prekoračujemo planirano vrijeme rada. Da, ali mi hoćemo

let u paru... Tako, primaknem se ja Brani sa desne strane na nekih 80 do 100 metara, a on odvali lijevi kovit. Nije me znači vidio, pa se nastavio merakati sa kovitima. Sačekam da se on popne na početnu visinu i pokušam mu prići još bliže, ovaj put sa lijeve strane i velim ako sam malo iznad, ima šanse da me vidi. Ali on je vjerovatno pratio pad brzine i variometar pred ulazak u slijedeći kovit, ovaj put desni, tako da se opet strmoglavio dole ne stigavši da vidi mene.

Sad moja slijedeća (veća) glupost!

Da bih što brže stigao na Braninu visinu, svežem i ja desni kovit! Naravno jedan i po okret, pa vađenje, pa u penjanje, ali nigdje Brane! Naravno da u našoj fazi obuke nije baš lako pratiti instrumente, orijentire i drugi avion istovremeno. Ali ako on nije vidio mene, a ja ne vidim njega, do mogućeg sudara su samo sekunde... Stegnem malo oštriji penjući zaokret da pretražim okolinu i možda ugledam Branu. I onda vidim impresivnu sliku. Na petnaestak kilometara od nas tamno-sivi zid od ogromnog oblaka, od zemlje pa do oko šest-sedam kilometara u visinu, prijeteži nagnut gornjim dijelom prema nama.

Izgledalo je da ta nagomilana, ogromna energija jednostavno sve mrvi pred sobom. Uto ugledam i Branin avion, dosta daleko, u odlazećem kursu i srećom na samo malo većoj visini od moje. Pomislim: ovaj put se moramo vidjeti, makar išao direktno u njega. Nije više fol sastaviti paru, moramo uhvatiti pistu prije onog zida... Izgleda da je i on primjetio da se nešto kuha, ne penje i drži blagi desni zaokret. E, sad je malo lakše predvidjeti njegovu putanju, uletiću taman pred njega, mora me vidjeti! Izgleda da je upalilo, stekao sam utisak da me vidio i da me prati na nekih tristo metara rastojanja. Ali sad jedan drugi efekt brzog fronta. Sa istoka, znaci sa suprotne strane od "zida", na visini od nekih 150 do 200 metara počeli su se vrlo brzo formirati tanki, bijeli, oblačići i prekrivati teren. Za par minuta leta ka pisti, zatvorili su gotovo sve ispod nas. Prva pomisao je bila da se uputim ka Slavonskom Brodu. Ali bez karte, bez vertikalne vidljivosti, sa nesigurnom količinom goriva, pa možda i sa Branom iza sebe, (još nisam bio siguran da li me prati ili ne), to je odmah otpalo.

Sad je ostalo spasavanje gole kože. Prva rupa u tom bijelom sloju na koju sam nabasao, bila je možda i zadnja, to se nije smjelo propustiti!  Oštro, ali zaista oštro klizanje na lijevo krilo, malo gasa da se ne prehladi motor i razrogačene oči da što prije prepoznam šta je na dnu rupe. Vrbas! To je daleko bolje nego neko brdašce... Na nekih 60-70 metara u horizontalan let, i put jablanova, njih sam prepoznao, oni su na juznoj strani "tenkodroma".  

Samo još preko jarka i eto piste! Nema startnih kolica ni slova "T", ali nema veze, da se ja što prije maknem sa PSS-a. Dok sam rulao ka hangaru, vidim i Brane je sletio. Sve je OK. Istina vjetrušina ljulja, Mujo, Čupko, Zijo i Angi pomažu da se ubace i ova dva aviona i da se zatvori hangar. Kad je u tom trenutku "ljuljnulo"!!! Prolom oblaka sa gradom veličine lješnika (imam sliku!)!!! Nije znači bilo ni tridesetak sekundi viška vremena. Svi čučimo u hangaru i čekamo da se nevrijeme makar malo smiri, kad kaze Čupko Angiju: "Idi ti, ti si najveći, javi Čika Blagoju da su ovi krelci sletili. Da čovjek ne presvisne".

A šta je za ovo vrijeme preživljavao Čika Blagoje? Prvo je vidio da su dva aviona u istoj zoni. Ne treba zanemariti da je u jednom od njih baš njegov sin Brane. Onda koviti! Hajde jedan, ali dva aviona skoro istuvremeno! I to kasne sa "vađenjem"! Sa te daljine se više ne vidi ko je ko i gdje su leđa, a gdje trbuh aviona. Onda je pokušao da nas opomene crvenim raketama. Svi su se trudili da odrede trenutak kad treba opaliti raketu da bude neke šanse da mi to vidimo. Nismo vidjeli. Nakon šest-sedam raketa i kad se navukla oblačnost pa nas više nisu ni vidjeli, a vjetar počeo zlokobno da vitla zastavicama i platnima na startu, Čika Blagoje je drmnuo zadnju crvenu nasumice u zrak, bacio pistolj na zemlju i otišao u spavaonicu. Ostali su pokupili start i avione i ko zna zašto, ostali da čekaju čudo. Eto, "čudo" se i desilo.

Stoja, ti znas da pet ljudi, jedan te isti događaj, mogu opisati na deset načina. Ovo je bilo moje viđenje i sjećanje na taj dan obuke, a ima i drugih svjedoka, pa nek dodaju šta sam ja propustio. Usput da ti kažem da Brane može opisati svoje prvo brijanje za vrijeme internata. To je simpatičan, mali događaj koji može bar malo dočarati atmosferu i drugarstvo na obuci. I inače, ja više volim pričati o doživljajima koji nisu vezani za letenje, nego o "letačkim dogodovštinama". Često to ljudi shvate kao "lovačke dogodovštine".

 
Puno zdravlja i uspjeha

-------------------

Dejan: Nije ni 8 sati prošlo od kada sam priču stavio ovde, a Brane se ponovo javio:

Dejane, 

Prelijepo je Kafa ovo napisao. S obzirom da živi u inostranstvu, rječitost mu je i dalje na zavidnom nivou. Može on hljeb da zarađuje i pišući! 
Jedno je samo malo šturo napisao, a i kako bi kad je on bio u avionu, dok smo ga mi pratili po školskom (skraćenom) krugu i nadali se da vijetar ne postane rafalni i da ne promijeni pravac, jer je već bio dobio na jačini. Upravo taj momenat je imao najopsniju dimenziju, da je Kafa je između oblaka slalom odletio. Danas bi se pokojni Blagoje možda samo nasmijao, ali tada je njegova briga bila za sve nas podjednaka! Samo još da dodam, jer su sjećanja u pitanju, moj nastavnik, izvrstan letač i pedagog, je bio Ćup Ilija, otac malog Ćupa! 

Bila su to vremena o kojima se samo može sanjati i samo Kafa može ovako kao što je napisao da ih dočara!

Pozdravljam te Dejane i opet hvala na tvom i našem sajtu!!!!!!