JUBILEJ

4. februar 2022. je meni lično izuzetno značajan datum, toliko značajan da sam iskoristio poziciju hauzmajstora sajta, pa da ovo stavim na naslovnu stranu. O čemu se radi?

4. februara ove godine se navršava 35 (trideset i pet) godina od moje smrti!

E sada kako to, a ja živ da življi ne mogu biti? Evo kako:

U nedelju popodne 1. februara 1987. sam u baraci stručne službe RTSA pravio programe za kompjutersku podršku Prvog svjetskog para-ski prvenstva. Radio sam tamo, jer su imali PC-AT 80286 kompjuter, dok sam ja imao samo PC-XT 8080. Otišao sam na ručak u restoran i na povratku na samom ulazu u baraku, osjetio sam strašan nedostatak zraka i gušenje, ali NIKAKAV BOL. I tu sam izgubio svijest. Nemam pojma koliko sam ležao na podu. Došao sam sebi, jedva ustao, otišao do sobe gdje sam radio i zapalio jednu cigaretu, pa drugu, treću .... , da se smirim. Kontao sam da me stomak j..e. Kasnije sam ispričao Dariji, a ona kaže "opet si se prežderao".

Ponedeljak, 2. februar, nekolicini raje sam ispričao zanimljiv slučaj koji mi se desio. Ama baš nikome nije palo na pamet da bi to mogao biti infarkt, pa samo dvije nedelje ranije sam išao na VLLK kao rezervni pilot i prošao sve testove.

Utorak 3. februar. Krećem službenom Ladom zajedno sa računovođom Hamdijom Isovićem iz "E" u Šaloma Albaharija prema novoj zgradi u Pofalićima. Negdje oko Predsjedništva vidim ja opet dolazi ono gušenje. Kod stare Hitne pomoći u Vrazovoj penjem se na trotoar (nije bilo ovih stubića), gasim motor i kažem Hamdiji: "Slušaj, sada ću se onesvijestiti, isto se desilo prekjuče. Ništa ne brini, doći ću sebi".

I na Hamdijin užas, ONESVIJESTIM SE! On se toliko oduzeo da se nije sjetio da ode u Hitnu po nekoga, samo je sjedio i piljio u mene. Poslije desetak minuta, ja dođem sebi, sve isto kao u nedelju. Kažem Hamdiji: "Jebote, ovo mi se već drugi put dešava, opet sam nešto pojeo, ništa me ne boli, a ovako padam u nesvijest". Zapalim cigaru, upalim auto i pravo u Energoinvest . Tu sam ostao dva-tri sata, bio u Agenciji kod Dragana Martinovića, svratio kod Mime Džinić, Bracine sekretarice, otišao do Ćire u Autosaobraćaj, sve kafa, cigara, cigara, pa kafa, cigara, ....

Sjednem u Ladu i krenem prema aerodromu. Kada sam prošao benzinsku pumpu poslije stupske petlje, vidim OPET ONO DOLAZI! Tada mi je prvi put palo na pamet da je možda u pitanju srce. Pravo sam se usro, jebote, ako ovde stanem u snijeg sa strane i riknem, neće me do proljeća naći! MORAM STIĆI DO AERODROMA. GUBIM SVIJEST, ALI DAJEM GAS. Uletim u onaj naš ulaz, smotam lijevo kod Zaimovićevog hangara, zabijem se u snijeg kod policijske kućice ispred našeg hangara, otvorim vrata i ispadnem u snijeg.

Onaj policajac dotrčava i pita šta mi je, ja kažem "SRCE, ZOVI MIRKA I STEVU". Mirko Brezar je naš dispečer, a Stevo Grubor mehaničar. Oni dolaze i hoće da zovu hitnu, ja ne dam, kažem Stevi da me vozi Ladom u hitnu, a Mirku da zove Mimu i kaže joj šta se dešava.

Mene stavljaju na zadnje sjedište, Stevo sjeda za volan i vozi ludački. Pošto sam sada siguran da je srce, i to treći put, siguran sam i da sam ga popušio, pa kažem Stevi: "U mojoj Samsonite torbi ima 5000 DM keša. Šifra torbe je 165. Ne zovi Dariju (suprugu), već zovi punicu Nadu" i kažem mu Nadin broj.

Kada smo stigli u Hitnu, Stevo ulijeće drito u ulaz za ambulantna kola, a tu stoji doktorica Silva Rizvanbegović sa sestrama, Mima im je već javila da dolazimo. Silva je ona doktorica koju su divljaci sa brda ubili 17. maja 1992, pogledajte ovde video o njoj. Silva mi je upucala neku injekciju, prikljucila kisik i šta je već trebalo, stabilizovala me, strpala i kola hitne pomoći koja su me pod svim signalima dovela do Treće interne klinike na Koševu.

Na ulazu klinike je već bio šef Klinike dr Nurudin Numić i prvi tretman je bio u ispražnjenom prostoru ulaza. Kako to? Fino, Braco (Kosovac) je nazvao doktora Numića i rekao mu da me voze njemu, a još je dodao da je moj punac Milan Uzelac, predsjednik CK SKBiH. Veoma brzo nakon inicijalnog pregleda, prebacili su me u Intenzivnu njegu na trećem spratu. Ja sam generalno bio OK, komunicirao sam normalno. Svezali su me na monitoring sistem, prikačili infuzije i donijeli defibrilator pored mog kreveta. Pitam sestru je li to baš tako gadno kada to donosi meni, a ona sva zbunjena kaže nije to ništa, to je obični aparat, bla, bla, bla.

Elem, da ne dužim, nalaz krvi je pokazao da su transaminaze SGOT 9078, a normalno je tridesetak . MASIVNI SRČANI UDAR (ustvari već tri)! Doktor Numić nazove mog punca i kaže mu da mu je zet gotov, neće doživiti jutro. Naravno da ja to ne znam, ja se zezam sa sestrama i tražim ukrštene riječi.

pauza:

Puno godina kasnije, Darija mi ispriča ovo (njeni starci i moja majka Betika su živjeli u istoj zgradi, onoj uskoj do Aerokluba, njeni na prvom, a moja majka na trećem spratu). Svi su se skupili kod Uzelaca i razmatraju novonastalu situaciju, ja rikavam, rek'o Numić

".... a mi crninu kupili . Kaže Betika: Ljudi moramo biti realni, on jutro neće dočekati. Da vidimo šta nam je raditi. I eto tako sem mene, sve učesnike te noćne debate si pokopao".

nastavak:

Noć, ja ležim do prozora, preko puta mene drugi krevet, iznad njega sat. Oko dva je po ponoći. Jebote, vidim ono opet dolazi, nema zraka, pritišćem ono dugme, treptaj oka i dešava se ovo:

Kliknite na sat, obratite pažnju na skok velike kazaljke poslije treptaja!

Velika kazaljka skočila 10 minuta! Mnogi su pričali kako im se u takvim momentima cijeli život odmotao kao ubrzani film, da su se sjetili svojih najdražih, ili nečega drugog. Može biti. Kod mene NIJE BILO NIČEGA, TREPTAJ OKA, MIKROSEKUNDA!

Pogledam oko sebe, sve puno sestara i doktor Paško Dedić, on u goloj vodi, a one papuče defibrilatora mu u ruci. Pitam ja "otkud ti", a on kaže "Dejane, jebem ti što me namuči!"

Šta je bilo? Dok sam ja pritiskao dugme, oni su već vidjeli na monitoru u kontrolnoj sobi šta se dešava i trčali su prema meni. Moje srce je stalo, pa su me opaljivali defibrilatorom dok nije opet proradilo. Ja ničega nisam bio svjestan tih desetak minuta. Meni je izgledalo kao da se film nikada nije prekinuo, samo sam primijetio da je u jednom treptaju oko velika kazaljka skočila za tih desetak minuta, a Paško i ekipa se stvorili oko mene iz ničega, u tremutku!

Kako je tada srce prokucalo, tako i danas kuca, malo neuredno, otprilike kao Trabantov motor, ili još bolje, kao Ferrari na štand-gasu. Bilo je poslije svega i svačega, operacija bajpasa 1990, čak još jedan infarkt 1994, bušenja preko nekoliko, ali srce nikad nije stalo. A od 21. februara 2012, neće ni imati šansu da stane, jer mi ugrađuju biventrikularni pace-maker sa defibrilatorom.

Priča je zanimljiva i neko bi mogao pomisliti da ja pomalo fantaziram, starost je značajna, a 35 godina je velika vremenska distanca. Ako laže koza, ne laže rog, akteri ove zajebancije, Stevo Grubor u Adelaidi, Mirko Brezar u Subotici, Darija u Londonu, su još uvijek živi. Nažalost, za Hamdiju Isovića ne znam ništa. On je imao kuću u Sokolović koloniji, tražio sam ga, ali bez uspjeha.

Kažu da se treba roditi pod sretnom zvijezdom, a ja izgleda baš jesam.