Izaberite brzinu automatskog skrolovanja
Sada je brzina	1

Milena Pejić (rođ. Blagojević), od oca Milorada zvanog čika Blagoje:

MALA PRIČA O SLOBI KOSOVCU

Ispričaću ti priču o našem drugu, Slobi Kosovcu i mojoj nadobudnosti, da ne kazem gluposti.. Naime, Slobo i ja smo se izuzetno družili u Novom Travniku 1963 za vrijeme osnovne obuke, svađali se, mirili, glupirali i povjeravali jedno drugom, pa sam tako saznala i njegovu veliku tugu za bratom koji se objesio... To je samo detalj, da vidiš da smo bili, zaista, raja, a družili smo se i poslije obuke, za one dvije godine dok sam ja još letjela, a onda sam se ja časkom udala i to je bio kraj mojoj letačkoj karijeri, kako je to obično bivalo u to doba na našim terenima..

Ali, s obzirom da sam i dalje najrađe bila na aerodromu, jedne nedelje, one 75. godine dođem ja na pistu i nađem Slobu sa njegovim učenicima.. I on ti meni, onako u zezi, kaže: Hoćeš li da te malo provozam u jedrilici? Meni đavo ne dade mira, te ja uzvratih: Što da ti mene vozaš, kad znaš da sam ja bila bolji jedriličar od tebe i da sam laširala sedam dana prije tebe, ja bih mogla i sada tebe da vozam.. Glupost, on je ustvari bio daleko bolji pilot jer je bio uporniji u ostvarivanju svojih snova, a ne ja, koja sam odustala... Elem nejse, on se veoma naljutio na mene, jer sam to sve istrtljala pred njegovim učenicima... I, uskoro dođe dan avijacije... Napolju, na travi, u voćnjaku, stolovi, govori o aerodromu, jede se i pije i pjeva.. Slobo se nadovezao pjesme: Kad naš brod tone, tone i zvona zvone, na jarbolima pjevamo mi... Mene ignoriše, a ja imam silnu želju da mu se izvinim i da se, nekako opravdam, ali do mene sjedi moj muž i ja izbjegavam... Pjevali smo i mi ostali sa Slobom njegovu pjesmu, ali je samo njegov brod te noći potonuo...

Naravoučenije: nikada ne treba reći nešto ružno i uvredljivo ni drugu, ni prijatelju, ni bratu,n ni bilo kome drugom do koga ti je stalo, jer nikada ne znaš da neće biti kasno da ispraviš grešku i da ćeš sa kajanjem njegovati uspomene o nekim dragim ljudima. 

P.S. O Slavici, padobranki - skočila je sa novim padobranom koji je imao ručicu na drugom mjestu od uobičajenog. Ona je čupala mjesto na kojem je mislila da je ručica, ali nije pogledala, uspaničila se...

Moj (Dejanov dodatak):

Sve troje, i Milena i Slobo i ja bili smo te 1963 godine u Novom Travniku u grupi nastavnika Vese Saračevića. Obuka se izvodila na Letovima 22. Bilo nas je ukupno 27 iz cijele Bosne i Hercegovine, a Milena je bila jedina cura i imala je svoj šator. Činjenica je da je Milena prva laširala, a isto tako je činjenica da je Slobo zadnji laširao. Već je izluđivao Vesu, letio je ko ptica sve do slijetanja, a onda je počinjao da pravi razne DŽIGI-BAU. Svi već lete na Čavkama, a Slobo na duploj. I onda se Veso dosjeti: poslije četvrtog zaokreta se otkopča i nagne naprijed da vidi šta to Slobo radi. I ima šta da vidi: Slobo ko sretan leti lijevom rukom, a kada treba raditi kočnicama, onda ukrsti ruke i nastaje ludnica. Za dva dana sve je sređeno, Slobo je postao desnoruki pilot i laširao.